Ne kažem svi, ali većina književnika o cijeloj proceduri oko izlaska jedne knjige zna jako malo (jer i ne bi trebali znati) i to samo ono u čemu sami sudjeluju. Znaju da su njihove knjige (pre)skupe, da se štampaju u minimalnim nakladama i da se malo čitaju. Već godinama, pa i desetljećima, priča se bajka da Hrvati ne čitaju jer su knjige enormno skupe i da nakladnici zbog visokih troškova krvare i režu žile održavajući domaću književnost, a tko je zapravo za sve to kriv lijepo će se vidjeti iz ovog kratkog eseja.

S urednikom i voditeljem udruge Poezija subotom, Kemalom Mujičićem Artnamom, veže me dugogodišnje prijateljstvo i kumstvo, a bili smo i ratni drugovi. Moj novi roman „Pomračenje“ izašao je u njegovoj režiji i tehnički je – očajan. Stoga, mogu samo zamisliti kako su ili kako bi prošli neki njemu nepoznati i strani ljudi. Ipak, primam na znanje njegovu izjavu s početka ove naše prve književne suradnje/avanture da je prijateljstvo samo prijateljstvo, a posao – posao, pa upravo zbog te izjave objavljujem i ove isprike.

Format moje knjige koja je tek izašla (čak 198 kartica na 195 stranica formata 205×135 mmm) je džepni i premalen je što je uvjetovalo vrlo sitan font. Zbog uštede, uvodne, a vrlo važne dvije rečenice („Jednom u stotinu godina dogodi se da tmina…“) trebale su naći mjesto na prvoj posebnoj odvojenoj desnoj stranici iza naslova knjige, dakle na stranici ispred prologa. Sam prolog na prolog uopće ne sliči. Da je bio u italicu, to bi ga učinilo posebnim i spasilo bi stvar.

Kraj romana na lijevoj stranici spojen je s bilješkom o autoru odmah do nje, na desnoj strani, što je smiješno i nedopustivo baš kao i stranica sa sadržajem koja je trebala biti odvojena, na posebnoj (pretposljednjoj) stranici, a ne spojena sa spomenutom bilješkom. Veliki propusti.

Sve u svemu, uz onu muku oko već poznatih pravopisnih problema za koje se na kraju mojim inzistiranjem kao autora ispostavilo da to zapravo nisu, sve skupa je ispalo vrlo amaterski i bijedno. Očigledna žudnja za što većom uštedom vidi se na svakom koraku. Naravno, tu treba spomenuti i bezimenog „lektora“ koji je za svoj rad trebovao 300,00 kn u gotovini i koji je, po izjavi urednika, „zajeban tip koji ne voli da ga se spominje“. Naravno, zato mu se ime među sudionicima u izradi „knjige“ nigdje ni ne spominje.

Prvi dojmovi onih koji su knjigu vidjeli, bilo samo naslov elektronski ili uživo, vele da je naslovnica pogođena, a o samom sadržaju ne bih, to će ipak pokazati vrijeme.

Za kraj ovog dijela isprike, računica: Ministarstvo kulture je Poeziji subotom za ovu knjigu dalo potporu od 8000,00 kn. Cijena štampanja bila je 10,00 kn po komadu, dakle 3000,00 kn (bez PDV-a jer udruga kao neprofitna organizacija ne plaća porez). Za „rad“ imaginarnog lektora utrošeno je 300,00 kn, a grafički je urednik mogao dobiti najviše 500,00 kn.

Knjižuljak, ovakav kakav jest, u slobodnoj prodaji košta bezobraznih 120,00 kn pa teoretski ispada da bi se za svih 300 prodanih primjeraka mogla namaknuti cifra od 36,000,00 kn plus onih 8000,00 kn potpore što bi na kraju iznosilo nevjerojatnih 44,000 kn. Tu treba biti fer i oduzeti 50% marže koju nakladnik daje za komisionu prodaju, no treba i dodati eventualni otkup Ministarstva koji još nije objavljen.

Na kavi, urednik mi je lagao da je na knjigu utrošio svih 8000,00 dobivenih od Ministarstva te da je na „nuli“ i objasnio mi da me ne može honorirati nego mi može dati 40 (slovima: četrdeset) primjeraka knjige koje, kako mi je rekao, slobodno mogu prodavati na budućim promocijama. (Iako to po zakonu, kao privatna osoba, ne bih smio.) Besplatne autorske primjerke, a običaj je da ih pisac dobije barem nekoliko, nije ni spomenuo. Napomenuo je da ako bude otkupa dobit ću i deset posto od prodaje i to na njegovu riječ jer to nigdje nije spomenuto u ugovoru. Nije spomenuto u ugovoru kojeg sam dobio i na brzinu potpisao na ulici (nisam ga imao vremena proučiti) dok sam preuzimao onih 40 knjiga mojeg honorara, u istom tom nedatiranom ugovoru (u kojem ne stoji datum sačinjavanja i potpisivanja) piše da mu na tri godine ustupam sva prava uključujući i prevođenja i to za „cijeli svijet“. Od kada je to do kada – ostaje enigma.

Dragi Kemo,

vjeruj mi da nije bilo tužnije stvari na svijetu, uz sve one kave koje smo zajedno popili, slušati tvoje priče kako si kao pjesnik i prozaista iskorišten i eksploatiran te kako od tebe rade budalu, a onda si u trenu, kada ti se pružila prilika, postao u vlas isti kao onaj kojega si do odlaska u mirovinu (kao slobodni umjetnik) zbog toga ogorčeno godinama optuživao. Moja je krivica što sam nepopravljivi vjernik u prijateljstvo i poštenje iako me ta religija do sada izdala i koštala već i previše puta.

Kao i u svakom zanatu pa tako i uredničkom, urednikom se ne postaje registracijom neprofitne udruge ili preko noći odlaskom u mirovinu, nego se to zvanje mora naučiti radom i trudom te dugogodišnjim potvrdom u praksi. Zato, dragi Kemo, molim tebe za ispriku jer ja jednostavno ne bih bio ja da ovo ne napišem i objavim.

Kao pisca, oduvijek su me zanimali ljudski karakteri i otkad pišem koliko god sam to mogao, njihovu sam zlu stranu prikivao za stup srama. Odatle i moj književni pseudonim. Zato, potpuno razumijem tvoju sebičnu, ali ljudsku crtu karaktera i kao prijatelju, kumu, ratnom drugu i uredniku, ja ti opraštam. Pohlepa se uvijek mora oprostiti jer za nju jednostavno nemamo lijeka.

Iz svih gore navedenih razloga, na kraju, moja velika isprika ide i književniku Ludwigu Baueru koji je u najboljoj namjeri na poleđini knjige koja ne zadovoljava ni osnovne tehničke minimume, preporučio čitanje mog romana.