Evo u čemu je stvar: Zahvalna sam svima koji čitaju moje objave, pjesme, rafleksije, satiru, društvene komentare, ekološke zapise. Tih 100-200 lajkova na Facebooku, kažu mi da je otprilike tri puta toliko ljudi gledalo profil, te da je nekima stalo. nastojim da fotke budu estetske, atraktivne, poučne. Ali s vremenom, vidim da ne želim “popravljati svijet”, da svi piče po svom, koriste rogobatan jezik ( s rijetkim iznimkama!) , prihvaćaju uvriježene stavove, ne libe se prostaštva. Ovaj medij učinio je svoje: površno čitanje, “prelijetanje” očima, nesmisao za metaforu, svadljivost, tužakanje i prevođenje svega na osobnu mjeru, više nisu pojedinačni simptomi, već generalna pojava.

I naravno: krađe, kompilacije, posudbe sumnjiva tipa, imitiranje i prenavljanje, sve to umotano u neki kvazi “talenat”, senzibilna će čovjeka dovesti do ludila. Svakoga jutra pokušavam ovdje upecati neko nadahnuće za repliku, za razvijanje teme, citat ili naprosto razmišljanje u hodu, dok klimam od knjižnice prema stolici na terasi. Ali jako rijetko to nađem, jer, kako veli Vian u mojoj najomiljenijoj PJENI DANA, “Dobiva se dojam da se svijet steže sam oko sebe”. Ne znam jeste li čitali tu knjigu, no u njoj ima i ovakvih magičnih rečenica: ” Htio bih se zavući u duplju, u dunju. Zbog mirisa. A i zato što bih ondje bio na miru”.

Ja još uvijek nekako vjerujem u kulturu. U putovanja, lijepe i sadržajne razgovore, u sinergijske projekte, u okuse, ugodne materijale, u poneki dobro napisan članak, dobro miješan domaći kruh, vožnju dobro podmazanim biciklom, u geste prijateljstva i tu i tamo u uspomene. U tehniku ne vjerujem, oholi i naprasiti lideri u meni izazivaju podozrivost, neljubazni službenici odbojnost, lijeno okružje očaj, a lažljivost i prijetvornost dovode me do užasa. Zaprepaštena sam preuzetnošću: kad ljudi polome zube i vide da nisu za neku stvar, dužnost, poziciju, no i dalje guraju glavu u pijesak, govore besmislice, donose sumanute odluke, ali recimo “ministriraju”, držeći da su bogomdani za taj posao.

Eto, sve je to smanjilo, zgrčilo i dobrim dijelom uništilo naš mali svijet intime, koji smo željeli sačuvati, da nam potraje za stare dane.

Ne očekujem da ćete me shvatiti, još manje tješiti. Odoh ja, sakriti se u dunju, dok još imam kamo. Mislim na Colina i njegovo češljanje pred ogledalom: ” Češljem od jantara razdijelio je svilenu masu u duga narančasta vlakanca, nalik na brazde što ih veseo orač ucrtava s pomoću vilice u džem od marelica”. Nekako mi se čini: dok ima knjiga, pročitanih i nepročitanih, za neke od nas ima nade. Voljela bih da to mogu ustvrditi i za svijet u cjelini.

F. G.