Ovi koji se ponašaju kao da se ništa ne događa, koji se čak rugaju bolesnima podsjećaju me na one koji su usred mraka, koncem tridesetih i početkom četrdesetih, skriveni iza firange gledali kako im noću odvode susjede zato što su Židovi, Romi… A onda se naprasno skamenili od užasa i zavapili za pravdom kad su i za njih otkrili da imaju babu ili dedu Židova, Roma… i došli po njih.

Ne, ne širim paniku, ali fasciniraju me oni koji su prema maskama osjetili veći bunt nego prema svim nepravdama oko njih, fascinira me činjenica kako im nije jasno da neće biti nikog da im pomogle u kolabiranom zdravstvenom sustavu čak i ako ih ne zadesi ovaj virus, nego ako ih zadesi bilo što: infarkt, moždani, puknuće slijepog crijeva… jer: neće biti nikog da im pomogne…