Samo oni koji nemaju mašte izmišljaju (Oscar Wilde)

Druga gimnazija (1)

Izabrala sam Drugu gimnaziju jer je bila puno dalje od moje kuće nego Prva gimnazija, i što se išlo preko korza. To korzo više nije bilo kao iz mladosti naših roditelja, gdje se u dva reda šetalo gore, dolje, i očijukalo iz jednog reda u drugi. Tu se sad slobodno šetkalo, ili stajalo ispred Park kafane. Ta šetnja je za mene bila zgodna nakon nastave druge smjene jer sam imala spartanski režim, a izlasci su mi bili vezani za policijski čas.
Zbog niskog pritiska, teško sam se i dalje ujutro budila, pa su mi obično vrata škole bila zaključana; zato sam dobivala loše ocjene iz vladanja. Kad bih ipak uspjela da stignem u osam na nastavu, već bih u dnu stepenica ugledala kako na prvom spratu, naslonjena na ogradu, đake dočekuje direktorica Belkisa Marjanović, strah i trepet u cijeloj školi. Iz te perspektive izgledala je kao ogromno, izduženo srašilo. Namrštena, mjerkala je đake od glave do pete, gromoglasno ih upozoravala na pristojnost ako bi joj se učinilo da je izostao pozdrav. Zalazila je i u WC da vidi ima li potajnih pušača. Kad sam je poslije mnogo godina srela i pričala s njom, zapanjila sam se kad sam vidjela pred sobom prijatnu i nasmijanu osobu.
I dalje školu nisam voljela, osim neke profesore i predmete, a od ovih posljednjih, najviše matematiku, fiziku, filozofiju, logiku i latinski jezik. Od nastavnika, profesora filozofije i logike, Sretu Milanovića.
Profesor Milanović bio je možda najzanimljiviji nastavnik te škole, a njegova predavanja, uvijek začinjena anegdotama, što je nedvojbeno bilo životnije, pa time i privlačnije od ubitačnih cifri, datuma, i drugih činjenica kojim su nas kljukali, diktirajući ih u sveske. Ovaj profesor je bio uz to i vrlo rastresen, pa su đaci upisivali sami svoje ocjene u dnevnik (ako se tako zvala ona ogromna sveska u obliku pravougaonika koju su profesori nosili sa sobom u razred). Ili su prepravljali svoje jedinice u četvrtice, što bilo najlakše. Ne znam kako im je to polazilo za rukom, da li za vrijeme njegovih predavanja ili za vrijeme fiskulture. Ipak, skandal je pukao, profesor, ma kako rastresen i predan filozofiji, shvatio je da je prevaren. Tko zna kako je to saznao. Teške kritike su naprosto zapljuštale po nama. Razrednica Amira Bekić – po pričama đaka, bliska s nastavnikom Milanovićem -, nije štedjela riječi ukora. Ali kako nije mogla nikoga pojedinačno kazniti, sankcionisala je cijeli razred. Trebalo je, naime, da nas vodi u Pariz na ekskurziju, i ta prevara je bila razlog da odustane od puta o kome su svi sanjali.
Gore pomenute predmete, naročito latinski, jedino sam i slušala. Terra est stella, historia est magistra vitea, cum grano salis… Prve lekcije! Koje su se danas pokazale potpuno netačne. Ako ih ne shvatimo kao čisto pjesničke metafore. Niti je zemlja stvarno zvijezda, niti je istorija istinska učiteljica života (ona se od pamtivijeka ponavlja iako u varijacijama na istu temu), niti počinjemo sa zrnom soli, to jest činimo inteligentno, mudro, s mjerom. I ostale lekcije znam i danas napamet, znam deklinacije i konjugacije, i volim ih sebi recitirati, naročito kad gledam neku dosadnu predstavu. Pamtim i pjesme nekih antičkih pjesnika, Ovidija, i Catullusa, pa i stihove ovog posljednjeg: Vivamus mea Lesbia, atque amemus,/rumoresque senum severiorum/omnes unius aestimemus assis!/soles occidere et redire possunt:/nobis cum semel occidit brevis lux,/nox est perpetua una dormienda./da mi basia mille, deinde centum,/dein mille altera, dein secunda centum… (Živimo moja Lezbia, moramo se voljeti/pakost lajave starosti ćemo prezreti/Sunce može umrijeti i opet se roditi,/al kratki plam života jednom će nestati, tad u vječnoj noći moramo zaspati/ hiljadu poljubaca mi podari, onda još stotinu; potom još hiljadu i opet stotinu …)
U gimnaziji su mi nedostajali časovi iz likovnog, koji nam je u Zmaj Jovinoj predavao profesor čudak, koga su đaci, besramno zvali Krapinac. Valjda im je naličio na prve ljude čiji su ostaci pronađeni u «našoj» čuvenoj špilji. Ovaj profesor nije mnogo pričao. Čim bi ušao u razred, postavio bi na katedru vazu s cvijećem i rekao: Slikajte ! Rjeđe bi to bila neka druga mrtva priroda. Tek povremeno bi nam objasnio kakve boje idu jedne s drugima, koje smo dobro izabrali, koje nismo. Meni je to u osmogodišnjoj bio jedan od najdražih predmeta. Nismo više imali ni « tehničko » na kome smo pravili mostove od šperploče, a imali smo i časove iz šivanja dugmeta na košulji, lekcije koje ja nikad nisam savladala. Tome će me tek kasnije naučiti Vanja, koji je to opet naučio od svog djeda, budući da je njegova babuška s kojom je proveo djetinjstvo, kao i moja mati, znala samo za lektiru i dobre knjige. Umjesto tehničkog, likovnog i muzičkog, uvedena nam je u posljednjem razredu Predvojnička obuka. Ubitačan, najgori od časova, koji je služio đacima za sprdnju. Kao i njegov profesor. Spremali su nas za vojnike, što ćemo saznati tek nekoliko decenija kasnije. Ja lično ništa nisam naučila ni o oružju ni o ratovanju, iako su nas vodili da pucamo na brdu iznad grada. Jednu stvar sam ipak savladala zahvaljujući predvojničkoj obuci: kako se previja zavoj na ranu.
Na svim časovima, osim na gore pomenutim, čitala sam ispod klupe knjige, ili se kasnije dopisivala sa svojim drugom, Zdravkom Đuričićem.
Bio je sin poznatog političara Blaže Đuričića, mnogo skromnijeg od ostalih funkcionera, iako blizak Titov suradnik. Djecu, Zdravka i starijeg Zorana – kasnije mog dobrog prijatelja i muža moje prijateljice Jasne Janković -, vaspitaće jednostavno, ne dopuštajući im da se ponašaju kao privilegirana klasa, kako su se ponašala djeca drugih funkcionera. Govorio je da jedan pošten političar ne može od svoje plate kupiti vilu na moru. Bio je jedan od rijetkih koji nije imao vikendicu ni na moru, ni na planini. Zdravko je cijenio boemski život, prezirući i sam onaj koji su vodili malograđani i Nouveaux riches. Bio je najbolji iz istorije, koju sam ja mrzila jer nam je predavana kao da vergl tuli. Uopće se Zdravko na svim predmetima izvrsno snalazio jer je bio sjajan govornik, znao je da veze na svaku zadanu temu. Imao je odlične ocjene i iz sh, a njegov najdraži pisac bio je Dostojevski, da ne kažem da mu je skoro bio model; o njemu je već tada sve pročitao, pa mi je pisao o njemu i njegovim djelima bolje od mnogih kritičara, dok nam je profa biologije zujala iznad glava jednu od onih dosadnih lekcija o parameciumu, amebama ili paprati. Zdravko je volio i Jamesa Baldwina (rođen 1924. u Harlemu, umro 1987. u Francuskoj). Upravo mi je Zdravko i otkrio ovog velikog američkog pisca, koji izvijeno nije po ukusu puritanaca. Knjiga koja je tad bila prevedena zvala se Anather Country, Druga zemlja, ali ne znam ni tko ju je preveo, ni tko ju je izdao. Imala se potpuno sive, tvrde korice.
Kasnije je moj školski drug postao pravnik, i radio u Predsjedništvu. Jedan je od rijetkih koji nije pobjegao na Pale preko vikenda, da se skloni od vlastitog bombardiranja grada. Mnogi koji su tamo skoknuli, bili su uvjereni da će bratoubilački rat, kako su zvali opsadu Sarajeva i granatiranje, trajati najviše koliko traje i jedan obični, proljetni vikend.
Moja najbolja prijateljica u razredu bila je Cica Zinaida Hadžiomerspahić, koja je važila kao jedna od najljepših, ne samo u školi, nego i gradu. A bila je istinski lijepa, kao i sada što je. Pored nje sam se družila i sa Smiljkom Bošković, crnogorskog porijekla, koja je opet imala reputaciju jedne od najinteligentnijih u školi.
Upravo zbog toga što sam se dosađivala, sjedjela sam uvijek u posljednjoj klupi, često s ponavljačima, kojima sam na milu volju dopuštala da od mene prepisuju zadatke. Iako nisam pratila nastavu iz svih predmeta, imala sam gotovo uvijek sve petice. Osim iz vladanja. Školovanje nije za mene bio ni fizički, ni intelektualni, ni psihički napor. Imala sam vremena za sve što me je zanimalo. Dajući nam privatne časove, i izvjesivši raspored časova na zidu u našim sobicama, otac nas je još u djetinjstvu naučio sve o l’emploi du temps. Drugi riječima: kako uvijek imati slobodnog vremena, a da pri tome ne zanemariš dnevne zadatke. Smetalo mu je samo kad bi mi dokone prijateljice ostajale satima kod mene. Nemate ništa da radite ? upitao bi odškrinuvši vrata, pokucavši prethodno. A onda bi ih zatvorio. Čekajući, ili ne, uvijek besmislen odgovor mojih drugarica. Ako bi jedna od njih rekla da pada kiša, vraćao se za koji minut, pokucao, otvorio vrata, rekao: Prestala je kiša, i zatvorio ih. Jednom mi je u goste došao drug iz Zmaj Jovine. Tata je upao u moju sobicu i zavrištao: Ulterhaltujete se! A drug je pokunjen pobjegao, ni ne znajući značenje te riječi.
Sa mnom u razred su jedno vrijeme išle i moja susjetka iz ulice, Belkisa Čiča, koju i danas sa zadovoljstvom sretnem, i Svjetlana koja je kasnije postala ljekar, i Milena također buduća ljekarka, koja me je nekoliko puta spasila od mojih kriza u hitnoj, i Radmila, koju sam također rado viđala i prije i nakon rata. Njen šarm je bio poznat u cijeloj školi, gdje su svi znali da je velika ljubav lijepog Vlade iz Bijelog dugmeta. Halima Mušić je bila jedna od najboljih učenica, a kasnije će postati i poznata glumica. Često ju je profesor sh zaduživao da nam čita dijelove iz knjiga, ili svoje sastave koje je nerijetko proglašavao najboljim. I jedno i drugo, Halima nam je vrlo uzbudljivo dočaravala.
Od sviju iz razreda možda je u nedavnom ratu najgore prošla Senija (izgovara se kao Kesnija). Do devedesetih je bila sretno udata za omladinskog rukovodioca i doktora, sve dok ovaj nije otkrio da je on Srbin a žena mu Hrvatica, premlatio je, i sa sinom i ljubavnicom, pripadnicom nebeskog naroda, odlepršao među svoje na Pale, sad već kao važan SDS-ovski rukovodilac. Senija je nastradala i kao Dalmatinka u Dalmaciji gdje se bila sklonila, i u Sarajevu gdje se kasnije vratila, sve « zbog muža četnika ». A onda konačno pokošena bolešću.
Vedo Arslanagić danas živi u Teksasu, a Malik Kulenović u Splitu, obojicu ponekad sretnem u Sarajevu blizu svoje kuće, kao i još neke drugove. U našoj ulici, danas Ćemaluši, u jednom kafiću, skupljali su se poslije rata još neki moji drugovi iz razreda, kao Lipa, a tu i danas dolaze razne poznate Sarajlije, arhitekti, pjevači, među njima je bio do nedavno i naš prodavač kukuruza, s dućanom ispod Nebodera. Taj dućan je nekad bio veoma čuven u gradu, jer je njegov vlasnik bio nalivperdžija. Jedini koji je znao popraviti skupocjena Parker naliv pera u gradu. Ja i danas imam iz tog doba jedno stilo (kako je govorio moj tata), i futrolu za nalivpero kupljeno u Kućnoj radinosti, na uglu Vase Miškina i Šalome Albaharija, gdje je danas kafe Promenada.
Cicin momak u to, gimnazijsko doba, bio je moj susjed iz ulice, David Kamhi, koji me optuživao da zbog mene moja prijateljica ima lošije ocjene. Nikad nisam razumjela što je time želio reći. A ja sam jedno vrijeme izlazila s gitaristom Zoranom. Tačnije, izlazili smo gotovo isključivo svi četvoro zajedno, i u šetnju i u bioskope. Naši roditelji su se dobro poznavali, svi su bili profesori na fakultetima, čuveni « intelektualci ».
Izvan škole, Zdravko Đuričić se družio najviše s kćerkama Rate Dugonjića – bili su susjedi -, koje su bile čuvene kao zavodnice, ali i pripadnice nove klase, kako Đilas nazva poslijeratne funkcionere i njihovu djecu. Slušala sam kako Ratine kćeri organizuju žurke u njihovoj vili, na koje su pozivale vjerojatno najpopularnije momke i cure iz grada, a i djecu te nove klase. Ja nisam nikad bila pozvana. Najmlađa se smatrala ljepoticom, poredili su je s Oliverom Katarinom, što se njoj, saznat ću kasnije, nije dopadalo. A i bila je ljepša, elegantnija, nimalo vulgarno putena kako je djelovala slavna beogradska pjevačica. I kćerke našeg političara su pohađale Drugu gimnazijum, a sve tri imale najpoznatije momke u gradu. Zato je vjerojatno bilo i rivaliteta između njih i drugih gradskih ljepotica. Tako je došlo i do manjeg sukoba između najmlađe političareve kćeri i poznate balerine, pa je prva poslala, navodno, prijeteće pismo drugoj, s potpisom « B. s rajom ». Zaboravila sam naravno sadržaj pisma, koje je moralo biti u stilu “odmakni se od mog blaga”, a upamtila sam ga upravo zbog potpisa na kraju, jer mi se činilo da sasvim odgovara stilu zvaničnih diplomatskih pisama dvije zaraćene strane. Kao da se radilo o potpisu Premijera sa svim njegovim ministrima i državnim pečatom.
Profesorica francuskog, Amira Bekić, bila je studentkinja mog oca na Filozofskom fakultetu, vrlo ironična, koju su dječaci u školi smatrali ljepoticom. Mislim da bi im se hormoni veoma uzburkali za vrijeme njenih časova. Ona me je premjestila u svoj razred, gdje je bila razrednica, da bih tu poboljšala srednju vrijednost ocjena. Tada su u modi bile nabijeljene usne (ili se meni to jednostavno sviđalo?), pa sam ih, nezadovoljna crvenilom svojih, često mazala tečnim puderom koji je moja mama donijela iz Francuske. Jednom me je razrednica htjela vratiti zbog toga kući, obrativši mi se «duhovito» s pitanjem : Je li ti otac primijetio koliko si blijeda, kako su ti beskrvne i usne i lice ?
Ostalog se, kad je ova profesorica i šarmerka u pitanju, gotovo ničeg ne sjećam, osim da se držala uspravno kao da mjesto leđa ima tatu, a da je sjedala na katedru pomalo raširenih nogu.
Istoriju nam je predavala nastavnica koju smo svi zvali Andrićka (Branka Andrić), vrlo fina i dosadna osoba, koja je tulila u četvrtom cijelu godinu o našim ofenzivama, da bi i najveće janje postalo antikomunista i antipartizan. Ona je kriva samo utoliko što je bila nezanimljiva, a ne što je doslovce pratila školski program. Znajući da je potrebno znati istoriju, izabrala sam je bez obzira na odiozu za izbornu nastavu, skupa s književnošću. A iz istorije, iako sam je sa Smiljkom učila dan i noć kao ni jedan predmet do tada, na maturskom sam, ja dobila četvrticu, a Smiljka tricu, jer je dobila ista pitanja iz srednjeg vijeka kao ja, s tim što sam ja prva odgovarala, a ona morala potom znati sve detalje vezane za ta pitanja. I danas najviše mrzim taj period, srednjovjekovlje i njegove zamkove, a u njima prozorčiće ispred kojih su ljepotice, nesretnice, satima sjedjele i vezle, sanjareći o strasnoj preljubi.
Ja sam u stvari jedino razumjela i voljela antičko doba, njegove bajkovite religije i bogove. Udžbenici i knjige iz istorije su bile pisane tako groznim drvenim jezikom, da vjerujem da ih nitko nije mogao razumjeti. Tu se od stabla nije nikad vidjela šuma. A najdosadnije su bile revolucije, socijalni pokreti, i radnička borba za njihova prava.
Istoriju ću zavoljeti tek mnogo kasnije, kad sama počnem da je izučavam.