Navikneš se…

Živjeti u bolnicama
dezinficiranih ruku,
lica, pogleda.
Dolaziš i odlaziš,
uredno obavljaš zadaću
brige za život.
Reduciranih osjećaja
na iskustvo straha
od praznine što opkoljava.
Navikneš se na sjenke aparata,
škrte zrake sunca,
pustoš poslijepodneva.
Okovani u srebru svemirski stražari
kraj bolesničkih postelja
upozoravaju: obucite zaštitne haljine!
Prostor je zgusnut
od nedosanjanih snova,
zalutalih misli.
Navikneš se na život koji
iz nemoći izvlači snagu.
Naučiš da ne treba
spominjati smrt.
Njeno pojavljivanje
bezglasno je…
Zbunjuju šumovi vremena…
Prisjećanje na vjetar,
ljetnu livadu, prostranstvo,
želju za budućnošću…