Slikovnost: Picasso
Hodam iza čovjeka koji nosi zatvoreni crni kišobran. Zašto nosi kišobran, čudim se, a nigdje oblaka, pogotovo ne onih bremenitih kišom. Dok polagano hoda, stari čovjek u izblijedjeloj jakni i pohabanim cipelama oslanja se na svoj kišobran. Ništa neobično jer zatvoren kišobran je uvijek gnjavaža, dobro je ako pritom nečemu barem može poslužiti. Pažljivije promotrim kišobran i uočim da je pri vrhu obavijen žutom gumicom, onom običnom za zatvaranje teglica sa zimnicom. Vjerojatno mu je otpala traka za pričvršćivanje smotanog platna kišobrana, pa se čovjek zgodno domislio kako spriječiti kišobran da mu smeta u hodu. Ali onda primijetim i drugu žutu gumicu pri dnu kišobrana. Čemu dvije gumice? I čemu uopće kišobran kad nema kiše na vidiku? I tada mi sine: dvije gumice osiguravaju da kišobran bude stalno zatvoren i nalikuje štapu – jer to zapravo i nije kišobran, nego štap koji čovjeku pomaže da lakše hoda… štap koji on nema.
Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim Márqueza koji u jednom davnom intervjuu objašnjava kako su siromašni nužno kreativni, jer ono što u oskudici ne mogu kupiti, stvaraju svojom maštovitošću i kreativnošću.
Zapravo, čovjek s mizernom plaćom ili penzijom mora biti vrhunski kreativac i umjetnik da bi preživio. To se onda zove “umjetnost življenja” (iliti preživljavanja) i daje posebno značenje onom Kafkinom: “umjetnik u gladovanju”. A kako je takvih umjetnika u nas na tisuće – pa smo, eto, barem po tome među prvima u Evropi – mogli bismo 25. listopada (dan rođenja Pabla Picassa), kada se slavi Međunarodni dan umjetnika, obilježavati kao Nacionalni dan umjetnika u gladovanju. Slavljenika zasigurno ne bi nedostajalo.
radio gornji grad 
