Na samom početku osamdesetih jedno od tih njegovih godišnjih navraćanja primaklo se kraju. Dogovorili smo se svratiti posljednji put uvečer prije nego će sutradan ujutro odletjeti: Goran, Nikša i ja, a i Nena se zaklinjala da će svakako doći, ali smo znale da neće. Ujutro sam otišao do dućana u susjedstvu nakupovati sve potrebno za baku i djeda i naletio na njega. On je pratio majku da joj pomogne u tjednoj nabavci. U jednom trenutku zastali smo jedan pored drugoga u prolazu između stelaža s namirnicama.

– Onda, vidimo se večeras? – zapitao je za svaki slučaj.

– Vidimo.

– Trebam što nabaviti?

– Ma ništa. Eventualno uzmi koju pivu viška i nešto sitno za prigristi ako netko ogladni…

– Koliko će nas biti?

Pitanje je pokazivalo da je zapravo odsutan duhom, da je u mislima tko zna gdje, možda već u kovitlacu oluje iznad New Foundlenda ili – obrnuto – uronjen do brade na nekoj plaži od glatkih oblutaka i rastaje se od ljeta. Odgovor je mogao biti samo „četiri“ ili „pet“, što se svodi na svejedno, ali- da bih ga prenuo – nakesim se:

– Računaj – pedesetak!

– Ah, da! – shvatio je poruku i nastavio svojim putem.

Navečer sam došao prvi od prijatelja. Stan Čurcevih roditelja zauzimao je cijeli prvi kat, a on stanovao u garsonijeri od dvadesetak kvadrata na mansardi iznad njih. Prizor koji sam zatekao me zgromio.

Već na odmorištu na kraju stepeništa bila su dva stola prekriveni tacama s malim sendvičima. U hodniku je bio improvizirani švedski stol od tako tri metra prekrcan svim i svakim: komadima praseća pečenja, više zdjela francuske salate, neke zdjele s nekakvim drugim jelima, stupac od stotinjak plastičnih tanjura, plastične čaše i jednokratni pribor za jelo, umaci i začini… Čurac me dočekao sjedeći nasred sobe sav zgužvan. Uokolo njega, na stoliću, na stelaži s knjigama, na širokom prozorskom obodu, na noćnom ormariću, gdje god sam pogledao bila je ogromni poslužavnik s malim sendvičima, i to onim da je svaki neka drugačija ikebana, svaki je trebalo posebno izraditi. Vidjelo se da je u izradu svega toga uložen enormni trud. Uz to je pola metra parketa uz zidove svud naokolo bilo zatrpano flašama: vino, pivo, sokovi, mineralna… Dovoljno za omanju vatrogasnu brigadu. Nije imalo smisla pitati koliko je sve to koštalo.

Stao sam pred Čurca jer nisam imao gdje sjesti da se ne uvaljam u sendvičiće. Upitno sam ga pogledao. Zavapio je slomljenim glasom:

– Nisam je mogao zaustaviti!

Govorio je o svojoj majci, pokojnoj Lili. Dovoljno sam je poznavao da mi nije trebalo objašnjavati da se nju nije moglo zaustaviti.

– Čula je kad si rekao da će doći pedesetak ljudi. Čim si otišao, pitala me što planiramo. Rekoh da ćemo se naći nas četvorica. Ali ona je čula kad si rekao „pedesetak“! Meni nije povjerovala da će nas biti malo, uzela je samo da će biti oproštajna zabava, to joj je bila dovoljna potvrda. Za tebe isto misli da ti se ne treba vjerovati, pa kad kažeš „pedesetak“ vjerojatno će doći barem sedamdeset i pet ljudi! Napala me da sam pozvao tolike ljude, a nisam ništa priredio za ponuditi. I krenula kupovati! Nisam je mogao zadržati! Izbezumila se – posljednje okupljanje sa sinom kojeg nakon toga neće biti barem godinu dana, ako ne i više – to mora biti dolično! Cijeli dan je kuhala, do maloprije radila sendviče!

Što je najgore, majka mora da je bila uvjerena kako je njen sin poznata i omiljena ličnost u gradu, da će uzvanici navaliti u hrpama i kolonama. Istina je bila upravo suprotna. Kako ga nije bilo preko cijele godine, Srđan je u Zagrebu poznavao malo ljudi, desetak dobrih prijatelja, desetak poznanika iz osnovne škole i gimnazije, i to je bilo to. Kad nitko neće doći, majka ne samo da se uzalud trudila, nego će biti razočarana i kako joj sin nije prihvaćen od okoline… Ne možemo ništa izvesti, recimo da pokupimo svu hranu i bacimo je u smeće u neku drugu ulicu, a sutra Čurac kaže da su gosti sve pojeli, jer roditelji u donjem stanu precizno čuju svakoga tko se uspinje ili spušta stepeništem.

Rješenje je trebalo odmah pronaći. Da smo znali gdje nazvati Gorana i Nikšu, javili bi im da povedu sve na koje nalete putem. Da je „Jabuka“ radila problem bismo učas riješili, ali je preko ljeta bila zatvorena. Preostala je samo jedna nada.

Sjurio sam se pred kuću, uskočio u „peglicu“ i najbrže moguće odjurio pred „Zvečku“. Lokal je bio već zatvoren, ali je ispred ulaza još stajalo dvije-tri grupice mladeži s čašama koje su ispijali. Obišao sam ih i sve zaskočio s istom porukom:

– Slavujevac broj 14, drugi kat, stan prepun hrane i pića, svi ste pozvani!

Ne trošeći vrijeme da ih nagovaram otišao sam do „Kavkaza“. Stolovi ispred kavane s pogledom na HNK bili su prepuni. Za nekima su sjedili ljudi koje sam poznavao, za drugima društva u kojima sam znao ponekoga, za trećim ljudi koje sam znao samo iz viđenja, za četvrtim neki potpuno nepoznati. Obišao sam sve stolove kao prodavač srećaka i sve ih pozvao:

– Slavujevac broj 14, na Tuškancu, dvije ulice dalje od „Jabuke“, stan prepun pića i hrane, svi ste pozvani! Zabava je već počela, požurite!

Ne obazirući se na pitanja poput „Je li to neka zafrkancija?“ produžio sam do „Malog Kavkaza“ i unišao unutra među one koji se čuvaju od svježeg zraka, gdje se dim mogao lopatom razgrtati i sve ih pozvao. „Sve besplatno!“

Na odlasku sam zastao pored „Blata“ pozvao nekolicinu koji se nisu mogli odlijepiti od zaključanih vrata već zamračenog lokala, a putem kroz Gundulićevu zastao pored nekoliko grupica mladeži i pozvao ih ni ne izlazeći iz auta. Jedina reakcija koju sam uočio bila je nevjerica.

Kad sam se vratio do Čurca i dalje je bio sam. Nenu nismo ni čekali, obradovalo bi nas da je svratila, ali se s time nije moglo računati, ali ni Gorana ni Nikše nije bilo. Ja od jurnjave ogladnio. Otišao sam do švedskog stola i natovario si tanjur francuskom salatom aranžiranom komadom odojka. Sjeo sam na pod pored Čurca i počeo smireno, polako jesti. Jedino što se čulo bio je šum krošnji na Dubravkinom putu koji je dolazio kroz raskriljen prozor. Zaključio sam da je nakon faze „napravi sve što možeš“ nastupila druga etapa, „pomiri se sa svim što će se dogoditi“. Prošlo je pola sata, protekao je i sat, a ništa se nije dogodilo.

Nakon jela počeo sam i piti. Natočio, ispio času, natočio… A onda sam čuo da je pred kućom parkirao neki auto. Uskoro su se začuli neki glasovi na dnu stepeništa. Netko se uspinjao. Pojavilo se nepoznato društvance, tri momka i dvije djevojke. Obazrivo su se pojavili na otvorenim vratima:

– Je li ovdje neka zabava?

– Dobrodošli! Na prvom ste mjestu!

Zbunjeno su se osvrtali odmjeravajući gomile hrane i flaše, nasuprot čega nikoga nije bilo.

– To za ozbiljno? Nije neki štos? Nije otrovano? Nije „Skrivena kamera“?

– Ma kakvi! – obletao sam oko njih. – Probajte francusku salatu! Prasići su još topli!

– Zašto je onda potpuna tišina? Došli smo do kuće i pitali se jesmo li pred pravom jer se nije ništa čulo…

– Čurac! – zaderao sam se iako je bio tek tri metra dalje. – Pali muziku!

Sljedeće je došlo neko društvance koje sam površno poznavao:

– Nismo mislili doći, ali kad je „Kavkaz“ prestao raditi, rekosmo: što nas košta da odemo pogledati…?

Očigledno je zatvaranje „Kazališne kavane“ bio prelomni momenat. Uskoro je pred kućom bilo parkirano desetak automobila. U garsonijeri je nastala gužva, pa su ljudi samo ulazili, natovarili se čašama i sendvičima, izlazili na stepenište i posjedali po stubama. U nekoliko navrata zaustavio se i poneki taksi i izbacio nekoga koga je dovezao. Kad se ljudi već sakupilo toliko da su stajali i u dvorištu ispred ulaza u kuću, dva kata niže, počeli su pristizati i oni koji su se iz grada zaputili pješice. Naposljetku su došli i oni koji su u gradu sreli neke koji su se već vratiti, pa im ispričali da se isplati potegnuti kroz mrak pola sata uzbrdo.

Napokon su stigli i Goran i Nikša:

– U, jeboti, kakva je zabava ovdje! Da smo znali, požurili bi da ranije stignemo!

– Da smo znali, poveli bi i nekoga sa sobom…

Tu je iskrsnuo krizni trenutak zabave jer sam morao zgrabiti Čurca da ne skoči na njih i počne ih tući.

Bilo je raznih tuluma u mladosti, ali samo neki su nezaboravni. Ovo je bio jedan od nezaboravnih. Grupice su ostale po stubištu i nakon što se sve pojelo i popilo. Naposljetku su se najprobraniji zbili u garsonijeri gotovo do časa kad je Čurac trebao krenuti na aerodrom. Morali smo se na prstima uvlačiti u stan uspavanih roditelja da donesemo piće za njih. Još tjednima su me između Blata“, „Zvečke“, „Kavkaza“ i „Malog Kavkaza“ zaustavljali nepoznati ljudi i pitali kad će biti tako nešto sljedeći put. Nažalost sam svima njima mogao odgovoriti samo:

– Prošla baba s kolačima…