Moja susjeda Aba. Na opći užas, okopava masline, do korijena. Uglavnom je na opći užas: samo danas razbila je teglu i termofor, umalo srušila stariju gospođu koja je donijela vrganje, a ljetne obuće više nitko u perimetru od 300 metara nema, tada su joj rasli zubi. Zubi su nam se od početka činili dosta impresivni, jer je prije osam mjeseci stigla kao dvomjesečno štene labradora i beagla. Po stražnjem dijelu se lijepo vidi da je to u stvari njemački ovčar, u kombinaciji s nekim hiperaktivnim lovačkim psetom. Kolektivno nad njom uzdišemo, razgovara se o psećim trenerima, dresuri, i da, kad bi konačno pristala ući u more, možda ne bi bilo loše da svakog dana pliva jedno pet kilometara, za vlastito i opće dobro. Sve nas je ugrizla, izgrizla, i izgrebala, gledamo je kao teški ranjenici, dok vuče neku krošnju grane u koju je nabila, i zaglavila glavu, pa tako postala rogati sob, kojem samo nedostaju neonske lampice i božićne pjesme po samoposluživanjima.
Imam nekakav problem s leđima, koja u ovom trenutku ne mogu izdržati ni manje napore od srdačnog pozdrava trideset kilograma teškog psećeg mladunca u punoj brzini, pa se ovih dana pozdravljamo kroz ogradu. Ona potpuno uspravljena, nalakćena na gornju dasku, pokušava mi odgristi dlan, ali ili to nije bogzna kakav prehrambeni artikl, ili zubi još nisu u punoj formi. Kad joj to dosadi, postane “obično” štene, pruži podbradak za češkanje, gleda suptilno, ranjiva je. Kad je sama, ponekad preskoči ogradu, i pobjegne u naš vrt. Dam joj ostatke od gulaša, što je prekršaj: psi jedu jednom dnevno, moraju znati red. Susjedu izvještavam o gulašu čim se vrati s posla; naizmjence gleda u mene, i u musavu njušku, stvar nije moguće zatajiti.
Onda obje gledamo u Abu, i duboko uzdišemo, kao da se radi o maloljetnom ovisniku koji će nas na kraju sve orobiti. To je problem kuće, ali i društva, a ja sam društvo koje razularenom ovisniku servira gulaše u glinenoj zdjeli. Aba vidi da je stupanj očaja enorman, pa se izvrće na leđa točno tako da leži i susjedi, i meni, na nožnim prstima. Trbuh joj je ispupčen, zakovrnute uši valjaju se u blatu, teatralno koluta očima; duhovita je, i nemamo šanse. Što je najgore, spaja nas, spaja ljude koji se konvencionalno poznaju oko problema Aba, pa onda krenemo razgovarati o svemu drugom, o bolnim kralježnicama i novoj kanalizaciji, na kraju progovorimo i o sebi.
Često me pitaju otkud moja “vezanost” za životinje. Na što ne znam odgovoriti, jer ne poznajem drugu perspektivu, nemam pojma kako izgleda “nevezanost” za njih. U mom slučaju, to je ogoljeno veselje, čista radost. Ovaj tekst, ili nekakve fotografije, svejedno ako je trivijalno, ali možda će razveseliti još nekog, ima dosta takvih ljudi.
radio gornji grad 
