U njegovoj sobi, toliko godina poslije – sve je isto. Možda urednije nego nekada, ali to još uvijek nije urednost, to je kaos, organiziraniji, kaos nad kojim sada postoji kontrola, za razliku od nekada kada je slikao, i kada je njegova soba prije nalikovala deponiju smeća, ili razrušenom skladištu starog kartona i papira koje je poharao požar…

Posvuda u stanu – u hodniku, u kuhinji, u sobi – njegove slike – prekrivaju sve površine na zidovima. U hodniku postoji samo ogledalo, ormarić za cipele. Sve ostalo, sav prostor, osim plafona, pun je njegovih slika. To su slike iz raznih faza, ima slika koje su odvratne, od kojih čovjeku dolazi mučnina, koje izgledaju kao neka vrst bljuvotine, sa svojim «trulim» bojama raspadnute, probavljene hrane.

Kao i nekada, dovoljno sam bahata da uzimam slobodu govoriti «ovo je dobro», «ovo je jako dobro»… Stojim pred slikom nalik na bljuvotinu i govorim – «ovo je odvratno!».

Njemu ne smeta kada pljujem po njemu, nikada mu to nije smetalo. Hita pokazat mi slike iz drugih faza, jer zna da sam jednim dijelom njegovog slikarstva opčinjena. Ulazimo u pokrajnju sobu koja služi kao skladište svega i svačega i u kojoj se ne odvija život. Ondje na trosjedu koji očito više nikome ne treba stoje hrpe uramljenih slika naslonjenih na zid – to su stari ramovi kakvi se danas više ne mogu pronaći u prodavaonicama ramova, gdje se danas nudi uglavnom kič. Listam tu hrpu rutinski, poput perfidnog trgovca umjetninama koji zna koju vrst robe treba za svoju idiotsku publiku, i zaustavljam se tek ponegdje, kada pronađem nešto uistinu vrijedno pažnje.

Primjećujem da je bio u fazi kada je želio oponašati posve ispraznu stilsku modu koju je uveo slikar čije radove ljube intelektualni snobovi, to me razočarava, jer je njegov talent prejak da bi se gubio u podilaženju trendu, za razliku od popularnog slikara koji uopće gotovo da i nema istinskog slikarskog talenta, a koji dakako slovi za jednog od najvećih živućih autoriteta u ovoj sredini, u kojoj može opstati samo laž, i u kojoj se istina niti u jednoj životnoj sferi, a posebno u umjetnosti, ne može podnijeti.

Nekada sam mu govorila užasne stvari, mnogi su se istinski zabavljali slušajući naše razgovore koji su bili lišeni minimuma uzajamnog poštovanja i uvažavanja, što nam je omogućavalo da si izgovorimo najužasnije stvari koje nam padnu na pamet. Upravo je ta vrst komunikacije podrazumijevala maksimalno uzajamno uvažavanje, jer bi se u protivnom jedan od nas dvoje, iako je moja dominacija u vrijeđanju bila neosporna, doživotno uvrijedio, i za svagda prekinuo našu slikovitu komunikaciju.

On je prestao slikati još prije petnaestak godina. Posjetila sam davno jednu njegovu «konceptualnu» izložbu, na kojoj je izložio gomilu svoje stare odjeće koju je izvjesio po zidovima galerije, i fotografije iz raznih perioda svoga života, među kojima sam uočila i jednu gdje smo zajedno u polupijanom stanju, mislim za vrijeme proslave jednog mog davnog rođendana, u vrijeme kada smo se još «družili» na naš osoben način. Na toj slici oboje izgledamo krajnje groteskno, izobličenih polupijanih lica koja se keze nepoznatom promatraču poput neutješnih ptica rugalica koje su ispale iz kukavičjih jaja prerano ili na krivome mjestu, ili ne znaju kojem ptičjem gnijezdu pripadaju i zapravo su zbog toga očajno tužne.

…

Da, to je on, jedini slikar sa kojim sam prijateljevala u mladosti, iznimno talentiran slikar, božjega dara. Obožavali smo Egona Schiele-a, ja ga obožavam jednakom mjerom, možda još dublje, i danas.

Prije nekoliko mjeseci, u Leopold Muzeju u Beču, nekoliko puta vraćala sam se  u prostoriju sa Schieleovim slikama.

«Tri drveta», «Mrtav grad».

«Grad i rijeka».

«Jesenje drvo».

Sve druge slike u tom muzeju, čitavo drugo slikarstvo velikih modernih slikara bilo je beznačajno. U meni nije bilo mjesta ni za što drugo, samo Schiele.

Kada mislim na Schielea, ne mislim samo na aktove. Mislim na njegove slike prirode, na slike austrijske provincije. Na pejzaže opustošenosti ljudske duše, sa kojima živimo, uz koje pristajemo, jer bi za nas bilo suviše bolno misliti na njihovu prisutnost svakoga životnog trena.

Mislim na njegove jezive autoportrete, jezive jer je njihova snaga jeziva, jer je predskazanje onoga što će ubrzo doći jezivo točno.

Slike mog prijatelja podsjećaju na Schieleovo slikarstvo. To je emocija koja nam je zajednička, koju i ja posjedujem, koju je posjedovao Schiele. U njoj se kupamo, kao u slatkom otrovu, u gustom, tamnom orahovom likeru.

On ga nikada nije oponašao, ne doživljavam to tako. On se na njega nadovezivao, on je dio tog senzibiliteta, prirodno je, intuitivno, zaplovio niz tu struju, ne programatski.

Svakako, imao je to osviješteno.

Na sličan način razmišljam o sebi i pisanju, gledam ga kao potvrdu pripadnosti jednom senzibilitetu, jednom stilu. Stilu koji nije preuzet, koji je moj, suštinski, ali je učen – izrezbaren mukotrpnim radom. Kada to govorim ne pretjerujem, zaista mislim na mjesece, godine i godine rada, koje još uvijek ne znače ništa, jer još uvijek nisam napravila ništa dovoljno čvrsto.

Pamtim nekoliko jezivih autoportreta naslikanih ugljenom, nekoliko akvarela, na kojima se pojavljuje ponovno on, ili netko iz njegove porodice – otac koji je prije nekoliko godina počinio samoubistvo, brat koji je oduvijek bio pomalo «čudan», njegova luckasta majka…

Pitam gdje su te slike sada, da li ih je otkupio nekakav muzej? On odgovara da  pitam gluposti. Govori da je svijet oko umjetnosti najveća moguća mafija, da slike nestaju, da očito nemam blagoga pojma što se zapravo događa u tom svijetu čim postavljam tako smiješna pitanja, i da bih, kada bi mi on sada pričao o stvarima koje je doživio zasigurno mogla odmah ovdje povratiti. Da je moj idealistički pogled na umjetnost u krajnjoj liniji smiješan i da se pita u kakvom ja to svijetu živim sve ove godine i kako mi uopće uspijeva opstajati sa tako smiješnim i nezrelim nazorima.

„Gdje su onda te slike“?

„Ovdje“ – otvara vrata ružnog ormara, regal od iverice, potrganih ručki. Iznutra – hrpa papira nabacanih jedni na druge. Loš, nekvalitetan papir, na kojemu su njegovi vrhunski radovi. Ta hrpa djeluje kao da je u njoj zaboravljeno smeće, ne radovi koje treba vidjeti, koje treba doživjeti.

Želi izvući slike van, rasprostrti ih na pod.

Vičem da ih ne želim vidjeti. Ne želim znati da propadaju.

Osjećam svoju ljutnju kako ispunjava tijesni prostor sobe.

Neka ostanu gdje jesu.

Njemu je svejedno, zatvara ormar. On nema nikakvih emocija spram tih slika, niti najmanjeg poštovanja za njih. Ne brine zbog njihova propadanja, svejedno mu je.

Uzima fotoaparat, sada ima fotoaparat, ne video kameru. Moderni fotoaparat koji je ujedno i videokamera. Sada njime snima svoje performanse pod vodom, u vrtu …

Povinuo se trendovima, želi brzu slavu.

Opravdava se. Slikarstvo je dosadno, prevaziđeno. Ne može izdržati toliko dugo sam u sobi, zatvoren od svijeta, i slikati. Hiljade i hiljade sitnih poteza, to je užas. On želi mijenjati stvari, biti u odnosu sa ljudima. On tu vidi rezultate. Što je slikarstvo nego samozaborav, neprimjetno nestajanje, hlapljenje?

Na njegovom noćnom ormariću tablete. Ne može spavati noću.

On želi pobjeći od sebe, od svoje svakodnevne unutarnje jeze, želi je poništiti, praviti se da ona ne postoji. Kada bi i dalje slikao, ona bi kroz njegove slike pronalazila otvor, kako izaći iz njega.

Ovako, on više ne slika. Njegova jeza ne da mu spavati, ona je tu, gušena, prikrivana, traži put za van. Pronalazi ga noću, kada sve utihne, kada podsvijest bubri u njemu kao zrno graha koje mora proklijati, tako i ona klija, bubri, raste, iako je ubija sedativima. Tu je, jer je ona njegova bit, protiv koje se ne može, koja će uvijek biti tu, unatoč tabletama.

(iz knjige proza „Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti“, Fraktura, 2014.)