Od svih apokaliptičkih fenomena koji su nas zadesili u posljednje vrijeme nekako je najbizarnija najezda smrdljivih martina. Dok znanstvenici ističu kako je predvode neke uvezene bube nezgodne zato što potiču alergije, simbolička razina za sada je prešućena iako bi se tu moglo svašta primijetiti. Možda je previše ambiciozno očekivati da vodeći mediji zapaze kako se recimo polemika Milanović-Plenković zbiva u naponu ove najezde, ili, što još upečatljivije, da radikalni Hasanbegović smatra kako u toj prepirci ima rečenica koje je izgovorio Milanović a na koje bi i on sam volio polagati autorsko pravo.
No, što bube znaju? Odgovor na to, moguće i ključno pitanje aktualne scene, svakako leži u karakteru smrdljivih martina koji eto nenadano, unatoč potresima, pandemiji Covida 19, kolapsu zdravstvenog sustava i odavno posustaloj ekonomiji, sada traži i nalazi mjesto pod suncem.

Nekako je dojam da najezda smrdljivih martina nije slučajna. Pesimisti bi mogli ustvrditi da je brižno pripremana posljednjih tridesetak godina i da ima svoj prauzor u onom tihom hodu kroz institucije, karakterističnom za neonacističke politike zapadne Europe, nakon njihovog vojnog poraza 1945. godine. Sada kada smo i mi dio te velike europske obitelji, nema razloga da budemo izuzeti ili pošteđeni od takvih trendova. Dapače, bezbroj primjera govori tome u prilog. Od rušenja spomenika NOB u cijeloj zemlji pa do samoborskih izjava o porazu pobjednika iz Drugog svjetskog rata. Paradigma nacional socijalizma dugo je imala obol buba švaba koje su se potajno zavukle u svaki kutak lijepe naše i u tamo grickale da bi se sada predmetnule u smrdljive martine alergične na sve što nije u skladu s njihovim svjetonazorom.

Najbolje to ilustrira opet nesretni Hasanbegović koji Milanoviću prigovara da je 1985. ušao u članstvo Saveza komunista dok je bio ročnik u prve gardijske motorizirane brigade. Buba švabama to je, također, posve neshvatljivo. Treba istači kako su gardijske brigade na zvijezdi petokraki imale i srp i čekić kako bi se naglasila njihova povezanost sa slavnim proleterskim brigadama i divizijama koje su porazile neprijatelje i domaće izdajice, dakle pređe sadašnje nacional-socijalne paradigme.

No, demokracija i sloboda ne služe zato da bi se opravdali i revitalizirali poraženi zločinački pokreti kao što je onaj Ante Pavelića. Tako tvrdeći kako u našem društvu nema radikalizacije unatoč pucnjavi na Markovu trgu i stotinama crnokošuljaša koji se povremeno okupljaju salutirajući ustaške pozdrave i slaveći narodne izdajice i ratne zločince, Hasanbegović je sam sprovodi jer ne uviđa da bez partizanske tradicije u hrvatskom društvu ne bi bilo niti današnje Hrvatske niti demokratske Europe. Radi to uz opasku klasičnog cinkera kako se sve ”može provjeriti u Hrvatskom državnom arhivu”. Naravno, ima i gorih primjera. Zar nije ne tako davno netko iznio tezu kako je logor Jasenovac bio maltene lječilište, također se pozivajući dijelom na dokumentaciju propagandnog odjela UNS-a (Ustaška nadzorna služba) koja se čuva u istom arhivu.

Smrdljivi martini su stvar konteksta. Isto kao i tumačenje arhivske građe, događaja, povijesti i života. U najezdi smrdljivih martina zato je važno svako slovo. Ona si insekticid.