Povodom nove zbirke pjesama Ninoslava Žagara: ”Pjesme rijeke” Stajer-graf, Zagreb 2020.

Što je zajedničko Mati Parlovu, Marijanu Benešu i Ninoslavu Žagaru? Dobri poznavatelji sporta i najvećih dostignuća zasigurno bi se namah prisjetili dvojice (sada mrtvih) boksačkih velikana i legendi te brzopleto zaključili da je u tom nabrojanom trojicu Žagar očiti uljez. Istodobno, i rijetki pjesnički znalac bi se (prepoznajući Žagara kao pjesnika) mogao prisjetiti da je i Parlovu i Benešu poezija bila životna strast s kojom su neskriveno koketirili, poglavito nakon okončanja šakačke karijere. Ako je boks bio ljubav, poezija im je bila ljubavnica s neograničenim rokom trajanja. Suprotno njima Žagar nije ostvario značajniju boksačku karijeru, ali je njegova mladenačka zaljubljenost u ples među konopcima ostavila trajni trag u njegovu svjetonazorskom, moralnom i napose pjesničkom formiranju. Ne možemo ni pretpostaviti kakav bi bio krajnji doseg njegova sportskog aganžmana da je kojim slučajem ustrajao na boksačkom nadograđivanju pa možemo ustvrditi da je u njegovu slučaju poezija tiha zavodnica prometnuta iz prve mladenačke u trajnu dosmrtnu ljubav, a boks zamamna usputna ljubavnica čije čari ostaju zabilježene u refleksijama najintenzivnijih doživljaja i životnih senzacija.

Parlov i Beneš su najsvijetliji primjeri koji ruše stereotipe o šakačima kao neproduhovljenim grubijanima, a s druge strane naš poeta Žagar ide u rede onih (malobrojnijih) pjesnika koji životnom stamenošću i čvrstim gardom (balansirajući na granici između dobre bitange i građanskog uklopljenika) potiru uvriježenu predodžbu o pjesnicima kao bolećivim i krhkim bićima, nesposobnim za bivanje u stvarnom, nenaklonjenu svijetu. Možda pjesnička stvarnost zagušena sve većim brojem kojekakvih ohrabrenika i naginje obistininjenju izrabljena Miljkovićeva stiha „poeziju će svi pisati“, no posve je izvjesno da će i nadalje samo najodvažniji odabranici navući boksačke rukavice i ući u ring. Boksačko iskustvo, smisao nadmetanja i želja da se nakon zadnjega gonga izađe kao pobjednik nisu se, kao kodeks borca, nasreću preslikali na Žagarovo poimanje pjesništva. Naprotiv, ratoborni borac preuzima ulogu plahog „skromnika“ koji polako, ali predano stvara i zaokružuje svoje djelo, duboko svjestan činjenice da je umjetnost područje afirmacije duhovnih nagnuća i izazova oterećenih ambicije „biti najbolji“. Rekli bismo da je Žagar na svojemu pjesničkom putu vješto eskivirao zamke vezane uz isticanje, častohleplje i promotivnost vlastita glasa; namjesto buke izbor je tišina, umjesto nasušnoga traženja kritičarskih pozicioniranja odlučio je nenametljivo, s odmjerenim pauzama, održavati kontinuitet objavljivanja te na taj način tražiti neslučajne čitače i uporište unutar recentne pjesničke scene. Istinski i sudbinski zaljubljenik u poetski univerzum desetlježima je ostao vjeran sebi i zarana utemeljenim postulatima pjeničkog bivanja.

Kad bi pismenost i načitanost bile jedine odrednice i polazišta za pjesnikovo građenje stvaralačkog opusa onda bi Ninoslav Žagar zasigurno objelodanio kudikamo više poetskih ukoričenja od (do ove knjige) relativno skroma tri naslova. Pripadajući onoj pjesničkoj grupaciji koja stvara po modelu „pjesma traži pjesnika“ Žagar je zarana potrebu objavljivanja podredio „svetoj šutnji“ s razložnim izletima iz tišine kad se prikupljene pjesme  same ponude u obliku svježe materije isporuručene u zaokruženim dionicama što prirodno hrle u ukoričenje. Prijateljevajući s autorom koliko i s njegovim pjesmama (bio sam) i nadalje ostajem zadivljen njegovom programatskom autosugestivnom reduciranošću; pažljivim i odmjerenim javnim (objelodanjenim) nastupanjima učvršćenim „bogobojaznim“ odnosom prema vlastitu tekstu, promišljanju poetskog sadržaja kao esencije duha. Žagar jest pjesnik inspiracije, njegovi stihovi nadah su isporučene preopkupacije u kojima nema prevare ni prijetvornosti; u tradicijskoj popudbini njegovo je čvrsto uporište. Imun  na „atraktivne“ pomake u trendovske struje, formom i liričnošću sugestivno pjeva u fonu najupečatljivijih zadužbinskih majstora moderne. Kadgod se kroz stihove i provuče pokoja estradna nota ona je u funkciji organskog povezivanja napisanog i izgovorenog. Ritmičkog suglasja između versističkog tkiva i njegova naizustnog prenošenja u audio percepciju.

Četiri desetljeća pjesnikovanja, četiri knjige. To je brojčani rezime Žagarova neprekinuta nastojanja da disciplinira unutrašnji glas u vremenima kad je objaviti zbirku lakše nego reći dobar dan. Od samih literarnih početaka pa sve do današnjih dana Žagar posvećeno, vrijedno i predano spram Poezije nastoji samozatajno uklopiti vlastiti svemir u matricu predšasnčkih paralelnih poetskih svjetova. Smrt kao jedna od najčešćih tema i motivacijskih prelomnica provlači se kroz sve dosadašnje naslove i površnim sagledavanjem opusa mogao bi se olako steći dojam da je u Žagaru hrvatsko pjesništvo dobilo još jednog turobnika kojemu pjesništvo služi tek kao ispušni ventil i izlaz iz mračne sfere zaokupljenosti onostranim nepoznanicama. I to bi bio sasvim pogrešan zaključak jer malokoji živući pjesnik tako strasveno kipi životom kao Žagar i malokojega je stihotvorca obilježila vitalistička orijentacija u smislu približavanja Riječi i Života. Smrt, kao neprijeporna činjenica, kao svevremenska obilježenost, ishodište je promišljanja o krhkosti bivanja, a istodobno i pjesniku naputak kako se nositi s prolaznošću u ovozemaljskoj zadatosti: strasno i nepokolebljivo tragati za ljubavnim spoznajama, bilo kroz Erosom prožeti odnos sa Ženom, bilo kroz pravedničko traganje za umjetničkim osmišljavanjem sanjanih Utopija.

Žagarove pjesme jesu „visoke magle“ pa i kad pjeva o zemaljskom i prolaznom krajnji spoj smisla i pjesničkih preokupacija tka u krivuljama transcedentnog, uzvišenog, neopopljivog i nedoživljenog. Shvaćajući pjesnički poziv i zov kao uzvišeni odmak od neplastične zbilje (a pri tome ostajući vjeran vazda inspirativnim mladenačkim utjecajima ulice kao svojemu nedirnutom korijenu) Žagar je ujedno i urbani tumač svjetovnog i ustrajni naklonik ljubavne taktilnosti i ljubavne duhovnosti. Na kraju krajeva i pjesnički kreator odgovora koliko je života u smrti i koliko je (a to je sadržajno prioritet pjeva) smrti u životu. Nevelik obimom, a itekako dojmljiv pjsničkom jasnoćom, Žagarov opus unutar hrvatskog pjesničkog korpusa ima svoje dostojno mjesto. Prepoznatljiva atmosferičnost njegovih pjesama čitatelja snubi i nosi širokim poetskim ringom: između neba i zemlje, između ljubavi i ljubavnih zgarišta, između smrti i života. A život je poezija i vječno nezaustavljiva ljubavna vjetrenjača.

Ninoslav Žagar: ISPRED KRISTALNIH PREDVORJA

Duboko usred korijena drhtala je zemlja
Jecao je nježno besprizorni grad
Nisam bio usamljen, pričao sam sâm
I kao da pjevam šaputao u zrak

Tup odjek vojničkih čizama dijelio je sat
Držao sam se čvrsto šankovskih statura
Psovao kroz zube, proklinjao gdje sam
A neki me bog tjerao da razmišljam

Još jedna noć pod istim plaštem
Orošena lica garde ubica
Dvostruka igra nevinih
Još jedan dan u istoj boji
Orden za hrabrost
Izgubljena titula

Gledao sam kako plaču heroji
Gledao sam kako gube najjači
Ne vjeruj u priče, stari
Lako je poslije pričati
Ni ti
Ni ja
Nismo ovdje da promijenimo svijet
Naše je da kažemo, da pokušamo
Oni će suditi

Mnogo puta sam gubio
Mnogo puta padao
Cijena velike pobjede je iskustvo
Plaćeno mnogobrojnim porazima
Čvrsto – bez koraka nazad
Važno je imati veliko srce
Plaćati do kraja

Narod voli krv
Oči na dlanu
Narod voli da vidi kako moliš
Oni nas dižu
Oni nas gaze
Složno pljuju po prolivenom znoju
I sve to
Ne vrijedi više od bačene ulaznice
I piva kojim gase žeđ u predahu
Važno je imati veliko srce
Do kraja
Oni će suditi

Pomozi da ustanem lijepa Natalie
Posljednju noć pred osudu
Ne kvari istinom moje sanje
I sama pomisao na platonsku ljubav
U meni budi požudu

Povedi me niz pustu obalu
Ispred kristalnih predvorja beskraja
Ni ti
Ni ja
Nismo ovdje da promijenimo svijet
Naše je da se volimo