O knjizi  Michaela Martensa, “Vatra u vatri (Jedan europski život”), preveo Andy Jelčić, Naklada  Ljevak, 2020.

Pojava prve biografije Ive Andrića na njemačkom govornom području, a ujedno, sasvim ironično, i prve takve u nas, bez sumnje je događaj za kulturu. To što s tim događajem odmah i mnogo stvari ne valja drugi je pak problem. Kao što je i problem da ova knjiga odslikava samom sobom jednako i sramotu za tri ovdašnje kulture – srpsku, prije svega, kojoj je Andrić izborom pripadao, a onda i hrvatsku i bosansku. Iz toga: da je u pitanju prvi pregled života i rada, često se ovih dana negiralo i navodile se recentne knjige – “Pisac i priča” Žanete Đukić-Perišić kao najreferentnije djelo, zatim dva nezaobilazna, već skoro klasična rada Miroslava Karaulca, “Mladi Andrić” i “Andrić u diplomatiji”, “Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939-1941” i “Istorija i politika” Dušana Glišovića te “Angažovani Andrić” Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića. Ipak, radi se o drugačijim vrstama knjiga i nijedna od njih nije potpuna Andrićeva biografija – Đukić-Perišićkina knjiga u podnaslovu je označena kao “stvaralačka biografija”, koncentrirana na suodnos djela i života dakle; Karaulčev “Mladi Andrić”, kao što sam naslov govori, stao je u prvom dijelu piščeve biografije, dok je Glišović vezan za Andrićev politički i diplomatski život. No, težište je drugdje: sva su ova prevažna djela zapravo namijenjena akademskoj publici, intelektualcima i elitnom dijelu kulture. Dosad zaista nije bilo nikakve popularne biografije, knjige koju bi mogla čitati najšira publika, a ne jedino stručnjaci i akademska javnost, drugim riječima biografije kakvu sve velike kulture imaju o svojim najvećim piscima i kakve se vani objavljuju višekratno i periodično (recimo biografije Dickensa i Shakespearea kao najčešće). Tu su pak spram našega najvećeg pisca, iz manje književnih, a redom kompleksnih ideološko-historijskih, i čak psiholoških razloga, zakazale i nekadašnja jugoslavenska kultura, pa nakon raspada i srpska, koje se ovakva knjiga najviše ticala. Prosto rečeno, dosad nije bilo biografije Andrićeve “za narod”.

Zato, kako bi taj isti narod rekao – “kad nećemo mi, hoće dušmanin”. Kako sa svime, tako i ovdje, u ovom slučaju. Naročito u ovom slučaju, štoviše.

Objavljena najprije u bosanskom pa u srpskom izdanju pod naslovom u doslovnom prijevodu s njemačkog jezika na kome je napisana, “U požaru sv(j)etova”, citatom iz čuvene Andrićeve pripovijetke i sa značajnim podnaslovom “Jedan europski život”, knjiga je, manje u BiH (razumljivo), a mnogo više u Srbiji izazvala jake reakcije. Sada, nekoliko mjeseci kasnije knjiga se evo pojavila i u hrvatskom izdanju pod izmijenjenim naslovom koji je doduše nastavak citata po kojem je prvobitno nazvana (vjerojatno iz komercijalnih razloga između ostalog, da se ne bi po potpuno ujednačenim omotima prva dva izdanja slučajno zamijenila s “istočnim” izdanjima), pod poetičnijim imenom “Vatra u vatri”, autora Michaela Martensa, novinara i dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, kojem se na ovitku tepa i da je “pisac” te, naravno, “stručnjak za balkanska pitanja”.

Martens, za razliku od najveće većine stranaca koji se iz raznih, najčešće loših i pogrešnih razloga muvaju po ovim krajevima decenijama, svladao je naš jezik i prepoznao, a u nekom smislu očito i zavolio Andrićevu književnost. Ovakva knjiga se naime, čak i kad je naručena i sa svom ostalom prtljagom, ne piše bez dijela istinske sklonosti prema umjetnosti onoga čija se biografija piše. Kao potvrdu klišeja o marljivosti vlastite kulture, Martens je izokrenuo i istražio impresivnu količinu arhivskih stvari, dokumenata, knjiga, obavio mnogo razgovora i intervjua da bi napravio nešto po sebi zahtjevno – za njemačko govorno područje i tržište napisao životopis jedne krajnje kompleksne umjetničke i historijske ličnosti, i pisca koji je, bez obzira što se o tome najčešće “misli” i govori, zapravo teško prevodiv. Pisca, jednako važno, iz zemlje o kojoj se i dalje tamo malo zna, o kojoj kad se i misli, pogrešno se misli, kao i o njenoj zamršenoj kulturi. U krajnosti – umjetnika iz zemlje koja više ni ne postoji, no prema kojoj je, što je tek poseban nivo i tabu o kojem bi trebao poseban tekst, sama Njemačka ima(la) sasvim mjerljive, dokazane i teško oprostive historijske dugove, doslovno i metaforički. Sama činjenica da je Nijemac napisao četiri stotine stranica papira gdje vrlo pitko, na mjestima lucidno i čak duhovito, iznosi svoju zadivljenost Andrićevom literaturom i u kontinuitetu njenu vrijednost argumentira kao objektivnu, kao uvijek važeću po svim umjetničkim i drugim valerima – sve to pohvalno je i impresivno, kao i kompliment radnoj etici, upornosti i, s obzirom na zahtjevnost materijala, umješnosti da se tema približi široj, inojezičnoj publici.

Avaj.

Već je nekolicina autora – to će reći autora iz Srbije dakako – napisalo svoje kritike i glavne zamjerke knjizi, s implikacijom da to što se našlo i označilo kao pogrešno, kao i uostalom toliko toga što dolazi s onih strana odakle autor knjige dolazi, nikad nije samo lično ni jedino autorovo, nego je odraz i manje vidljivih, ne dokraja osviještenih procesa, utjecaja koje dolaze iz drugačijeg izvora od ličnih stavova, a maskiranih kao takvih. Naravno, na stvari je kao i uvijek podmuklog djelovanja utjecaja ideologije i jedne dublje, kako ju je jedan staloženi kritičar precizno nazvao “imperijalne imaginacije”. Ili u najkraćem: Martens, kao i mnogi što su s tamošnjih strana, kako je Džoni Štulić pjevao, “stigli po zadatku”, ne voli centralnu ideju za koju je u historijsko-filozoskom, idejnom i etičkom smislu Andrić stajao čitavog života. Ta ideja zvala se Jugoslavija – a njoj je kroz različite (pred)oblike, borbe, ostvarenja, društvene i političke formacije, Andrić pripadao uvijek, bez odstupanja. Dubinska antipatija spram te ideje i svega što se direktno i dijalektički odnosi na nju – bila to Mlada Bosna (“terorizam s književnim ambicijama”, kako Nijemac citira revizionistu Christophera Clarka u jednoj od analogija), kao začetna iskra, bila to predratna Srbija i ona u Velikom ratu, ili kasnije NOB, pa obje Jugoslavije, Aleksandrova i Titova – sve je to autoru ove knjige zapravo odbojno, što se između redova a na ponegdje i eksplicite precizno čita. Takav impliciran, a na mjestima sasvim direktan animozitet što prožima tekst u skoro svakom pokušaju historijske retrospekcije, pojeo je gotovo sve što valja u vješto napisanoj i protočnoj, mada, vidjet će se, u ključnim pitanjima krajnje nesuptilno pisanoj knjizi punoj proizvoljnosti. Primjera je poizbor, a đavo je po običaju u detalju, bilo ideološki, psihološki ili stilski, pa samo nekoliko nasumice odabranih, čisto da vidimo što imamo na stvari: u potonjem smislu, reklo bi se najbenignijem, Andrić je za mlađu publiku dvadesetih u Beogradu bio “cool” (sic!), što je stilski propust na nivou novinara-početnika; u drugom smislu mjesto koje dobiva u Ministarstvu vera Andriću ne odgovara jer je “ateist” (Andrićeva metafizika neotkriveno je i skoro nezapočeto polje); a u najprisutnijem, ideološkom smislu, tekst vrvi malim “nagaznim minama” čija je strategija u sugestijama, implikacijama, odnosno asocijativnosti – za Martensa tako kraj prve Jugoslavije predstavlja i kraj opstojnosti “nacije” – jugoslavenske nacije, koju on ovako piše, pod navodnicima; Srbi na Vidovdan “slave ubojstvo Murata i Franje Ferdinanda”; ocilima sa srpskog grba i on pripisuje narodnu etimologiju kao da je jedina važeća kroz ono pučko “Četiri S” (“Samo sloga Srbina spasava”) – sve do težih stvari i do besramne analogije gdje je Meštrovićeva kiparska apoteoza jugoslavenstvu izjednačena sa Arnom Brekerom i “ludosti nacionalsocijalističkog elitizma”, ili još besramnija gdje se Černozemski, ustaše i VMRO, ubojice kralja Aleksandra u Marseju, jednače s Gavrilom Principom. I tako redom, na bezbroj mjesta.

Strategija međutim koju je Martens izabrao za Andrića, može svojom prividnom racionalnošću i validnošću zavarati namjere. Pod ambicijom da odvoji “djelo i biografiju”, da secira “razliku djela i pisca”, njemački autor sačinio je dosljedno pripreman i izveden pokušaj ubojstva karaktera i ličnosti na četiri stotine stranica papira. To provodi tako bez izuzetka da se točke gdje bi se kritički moglo zaustaviti gube zbog prevalencije tako nategnutih primjera da stvar na momente postaje nevoljno komična u svojoj volovskoj tvrdoglavosti, a povremeno – što zapanjuje s obzirom na očitu bistrinu pisca – i u nevjerojatnoj banalnosti i tuposti opservacija i interpretacije.

Da pojednostavimo, u ionako pojednostavljenoj distinkciji i binarnosti, što autor kaže: Andrić je doduše veliki pisac, ali je od početka, kako lično, tako i služeći Ideji, gotovo čitavog života bio “oportunist”, hladni karijerista koji, kako Martens citira jednog od naših očajnika, “nikoga ne voli” (?!), a manje-više sve što je uradio u životu izvan književnosti bilo je najčešće proračunato, kukavički, s distancom i iz koristi. Naravno da autor ovakvu insinuaciju ne može ostaviti da samo tako stoji, pa daje odmah lukavo i kontraprimjere, mjesta Andrićeve velikodušnosti, moralnosti i hrabrosti, ali tek kad svaki put postavi neki maliciozni primjer slabosti i navodne hladnoće. Ili obratno – po principu “no good deed goes unpunished”, što bi rekli Englezi, pa svaka epizoda i mjesto Andrićeve ljudskosti i moralnog karaktera mora bar negdje da se nagrdi poslije. Izgleda da je boraveći ovdje Martens dobro upoznao naš svijet, shvatio po kojem refleksu reagiraju ovdašnji subjekti i na šta će se primiti, i još bolje svladao demagoške trikove podvaljivanja koji u ime lažnog balansa, kritičnosti i “objektivnosti” (!) jedva primjetno a učinkovito prljaju – i gdje, recimo, čak ni vlastite uspjele fragmente kao divan dio o Andrićevom prijateljstvu s Markom Ristićem ne može izdržati a da na kraju ne zablati niskim udarcem – ispada da je s Ristićem prijateljevao i zbog toga što je ovaj “podrijetlom iz imućne beogradske građanske obitelji, komunist, i da nakon rata odmah dobiva visok položaj u novoj državi”, a što će “za Andrića (…) imati još i vrlo praktičnih prednosti”. Dakle i snobizam i srebroljublje i političko koristoljublje.

Pošto Martens svoje pretpostavke i tvrdnje o karakteru naravno ne može dokazati – u svemu što je iznio niti jednog jedinog neupitnog i nedvosmislenog fakta u tom smislu zapravo nema (a kako i bi kad mu je glavni “svjedok” za pitanje Andrićeva karaktera nesretni Branko Lazarević, kad o Andrićevom odsustvu pakosti sudi okrutni autoritarac Đilas, i, kao najridikulozniji, mučno-komični primjer “rugala se sova sjenici” psihologije, kad mračnjak Ćosić Andrića zove mračnim, baš kao što isti okretač kaputa drži lekcije o Andriću koji “nema ideala”), i budući je sve samo čista spekulacija i čitanje biografije koja je sa takvog stanovišta i pitanja motivacije potpuno misteriozna, sastavljena od samih ambivalencija, lakuna, tišina i otvorenih mjesta – onda kreće i u pseudopsihološko čerečenje preko tekstova i nazovi interpretacija literature Andrićeve. Tu kreće drugi omiljeni “metod” u ovoj knjizi – čitanje likova kojima se pripisuju autobiografske crte i karakterne osobine. Oni se čitaju i s ideološke i s lične strane Andrićeva hipotetskog karaktera i uvjerenja, često se i miješajući u istom psihologizirajućem zafriku.

Ideologija nastranu, to ostavljamo, makar retorički, svakome da sudi prema vlastitim nazorima i uvjerenjima, ali evo gdje je u takvom čitanju krimen očit i mjerljiv.

Način kako je to izvedeno do iritacije je pogrešan i manjkav, i to sa sasvim drugačijeg razloga – što niti jedan kritičar dosad nije primijetio ni uzeo u obzir, valjda naviknut i otvrdnut od prošlih decenija. Čak da hipotetski i retorički na tren uzmemo da su analogije između Andrićevih likova i pisca samog točne, da je u pravu (što nije, jer – da se ne šalimo – kad je to bilo da žurnalist dođe glave Divu?) – stil i manir kojima svoja čitanja iznosi kroz tekst, izrazito su zbrzana, površna i loše obrađena, i to ironično i nesretno baš najviše kod Andrićeve umjetničke proze –  opaske recimo o “Prokletoj avliji” i “Travničkoj hronici”, o onim trajno enigmatskim, beskrajno slojevitim likovima, kao i flah i usputne primjedbe o konzulu Defoseu i o čudesnom liku ilirskog doktora Kolonje u najdirektnijoj su suprotnosti s nedostižnim rafinmanom proze koja se čita. Sva ona čudesna, beskrajno osjetljiva, dvosmislena, bježeća mjesta, nekad lakša od zraka a nekad tamna kao duboka i opasna šuma, s mogućnostima i izborima teškima kao život sam, u likovima, u opisima, fragmentima, daleka kao jedva čujan šum, sve naslućeno, sve višestruko, kao beskrajno ogledalo u ogledalima andrićevskih znakova i značenja, ona gospodstvena diskretnost kad govori u ključnim idejama i nijansama dalekih nasluta vlastitih emocija, onaj “gotovo bogobojazno preblagi adaggio”, kako je sam Miroslav Krleža napisao za svoga suparnika,  delikatnost izraza i osjećaja što ju je Andrić u našoj književnosti doveo do nedosegnutog vrhunca – sve što je najvrjednije, što je Andrić u riječi postvario kao jedva očuvane i s ogromnom mukom i trudom uobličene tajne čije čitanje valja zapravo zaslužiti vlastitim taktom, diskrecijom i i ljubavlju – o svemu tome Nijemac piše bez mrve obzira i profinjenosti, stilske i idejne, indiskretno i uprošćeno kao da je iz kakvog tabloida, kao kad ružno podastire i ledenohladnim pogledom gleda ta tako krhka i lomljiva mjesta, paučinu duševnu i misaonu u zamršenom i teškom odnosu literature i života – vrhunske literature i silno kompleksnog života. Takav neosjetljiv pristup nešto je što ide izvan idejne ili političke podjele i stavova: to je stvar stilske dakle, a iz nje odmah misaone, slijedom, motivacijske grubosti. Stilska, retorska grubost i neosjetljivost, naročito kad se o Andriću govori, što se vidjelo ranije i kod nedostatnih kritičara odavde, nije nešto periferno – ona je točka na kojoj se dijele pošteni, plemeniti i diskretni umovi od intelektualnih siledžija.

Martens je novinar, s novinarskom pameću, on nema discipline biografa, naročito književnog biografa, što je poziv, kunst i sprema sui generis, koja nije za svakoga. Za to mu u obradi povijesne, biografske i literarne građe nedostaje i naročita vrsta sposobnosti koju književni biografi imaju – da smire proučavani umjetnički tekst u kontekstu biografije, okrenu ga više puta, da isti podatak iz života u odnosu na analogiju s književnim tekstom ispitaju s više strana i da se klone paušalnosti i direktnih sudova, čak i kad su osposobljeni za procjene i sudove – i da citatu ostave da malo diše prije nego se krene u tumačenje. Najvažnije: da umjetnički tekst takve vrijednosti i sami honoriraju vlastitim trudom i stilskom kvalitetom. Nedostatak toga ovdje samo dijelom ima veze sa spremom i senzibilitetom istinskog biografa, ali zato, kružno opet, ima s prvobitnim i glavnim zanimanjem, reportera, izvještača i, kako bi Nabokov rekao, “svim vrstama novinarskih uopćavanja”.

Martensovi su refleksi i antiintelektualistički, naime, i to je nešto što je razvidno u skoro svakoj od takvih opaski i kritika, podsmješljivo fraziranih najčešće, u analizi takozvanih kontradikcija, kao i stvarnih Andrićevih proturječnosti, ljudskih i idejnih, koje Nijemac pobraja iz literature, pisama, novinskih tekstova, literature, fikcije, kritike i esejistike. A iz toga ide glavna, pogrešna premisa koja rađa svaki sljedeći nesporazum primjer: nastranu ponovo ideološke zaslijepljenosti i predrasude (koje su suštinske) – nego Martens naprosto ne razumije ključno kod Andrića – ne razumije ni u pokušaju ni u naslutu što znači biti umjetnik i pjesnik, ne shvaća senzibilitet i promjenjivost, makar bila i kapricioznost – sve to strano je njegovom novinarskom mozgu. Tako on fundamentalno ne shvaća – i kako zapanjujuće za Nijemca, za nekoga iz kulture Hölderlina i Manna! – osnovno: da pjesnik tamo gdje zajutri, često ne zanoći, i da, onako kako su besmrtno pokazali mnogi, od Emily Dickinson do Whitmana, od Prousta i Joycea, vođeni osjećajem, impresijom prije nego sviješću, piščeve se promjene događaju kroz čitav život, one su jedina i prava istinska konstanta. A kad se kontradikcije u impresijama ili rečenicama kojima se Andrić prononsira o stvarima društvenim i nacionalnim – o tome recimo da jednom o Zagrebu piše dobro, drugi put prezirno, da je, privatno sasvim, svome tetku, časnom Matkovčiku i svojoj tetki jednom zahvalan, a drugi put ih postpuberalno zove “glupima” – kad se to uzme kao dokaz unaprijed postavljene bukvalističke teze i podvodi pod dokaze o Andrićevom oportunizmu, neiskrenosti i intelektualnom nepoštenju, rezultat je i odbojan i svjedoči ne samo o tendenciji s kriptoideološke strane nego, izgleda, i ovom dodatnom nivou nerazumijevanja ili sljepila (nek se bira slobodno). Bolno je bilo u uspomeni na Andrićevu već desetljećima tako uporno ocrnjivanu sjen vidjeti kako se kao mesarskom žagom čereče rečenice iz lične korespondencije – svjedočanstva prirodne, urođene osjetljivosti i uznemirenost, dubine i izrazi jednom sretne, drugoč očajavajuće, skrivene i neurastenične duše mladog poete Andrića. Tako, primjerom, nad “analizama” pisama mladog Andrića, čovjek se iskreno preneseno zasrami za nezvanog biografa, zastidi nad neosjetljivošću, neopremljenošću za nijanse i suosjećanje, nad dubokom i neizlječivom žurnalističkom demagogijom. Martens se tu trajno postavlja kao kakav Philister, od onih koji će svaku obranu prava umjetničke duše da mijenja mišljenja i osjećaje vidjeti kao lažni i neodgovorni Schöngeisterei za podsmijeh jer titraj razapete duše u teškim, surovim vremenima sa svoje pozicije trijumfalističkog post-factum nepitanog i nepozvanog sudca naprosto nije u stanju osjetiti, to je za njega nepoznanica.

Nije Nijemac prvi da to ovako govori i radi, da se služi ovakvim “metodom” čitanja – naprotiv, ako išta, moglo bi mu se i tu poreći autonomnost i reći ponovo da je bivajući predugo u ovim krajevima počeo suviše “da liči”, u smislu licemjerja i grubosti prekaljenih i decenijama treniranih lajavaca čije se sve priče i “stavovi” inače pobrajaju i tipologiziraju u ovoj knjizi. To su glasovi koje znamo odavno, koji dolaze desetljećima, prvo iz potaje i tame u druga vremena, a onda s raspadom zemlje, i sve glasnije i na kraju potpuno javno – u Bosni i, naravno, u Hrvatskoj, po mjeri vlastitih trauma i kompleksa spram Andrića, ali nažalost i na sramotu, potkazivanja i od dijela srpske inteligencije i ulice, što je za poseban stid.

Kako je surova ideologizirana pamet, kako neosjetljiva kad, kao u onoj engleskoj frazi, “raspinje leptira na kotač”. Sve nakon toga, sve greške i paušalnosti dolaze odatle, iz takve nesposobnosti, nepovjerljivosti, ograničenja i rigidnosti duha i uma. Tako je i ovaj Martens možda htio da ima zahvat cvajgovski, a ispao je na kraju uvozna verzija Krste Cicvarića.

Zbog toga upravo, zbog tih osobina, knjiga će imati i kod nas apologete, one koji po običaju neće znati da je pristanak na potkazivanja velikog pisca zapravo legitimacija njihove sramote, svih ovdašnjih poluiinteligenata – hrvatskih, bosanskih i dijela srpskih koji će se zluradovati knjizi. A ima ih podosta ionako, i previše.

(Iz novog broja Prosvjete)