Metafizika, moral, religija, nauka smatraju se različitim
oblicima laži: ljudima su potrebne da bi povjerovale u život. (Nietzsche)

Druga gimnazija (2)

U gimnaziji nam je svima bio drag profesor Cerić – zvani Cera – iz srpskohrvatskog. Ja sam voljela književnost, ali ne pretjerano i njegova predavanja. Iskreno govoreći, ne znam više kako su se ti časovi odvijali. Ali znam da nisam voljela kontrolne ispite iz sastava na zadanu temu. Moj pisac je bio i ostao Krleža, a od njegovih likova, najdraži Leon, koji je bio moja tema za maturski.
Tad je u modu došlo pisanje « rasprava », i Cerić nam ih je zadavao. Rasprave će se pokazati vrlo korisnim, jer smo tako naučili kako pravilno čitati jedno djelo, kako citirati pisce, točnije, naučili smo što je citat, šta fus-nota. Meni to nije bilo teško, jer me otac tome već ranije učio, i sam pišući knjige o metodologiji, gdje jednu od njih i danas traže: « Kako nastaje naučno djelo ». Za to se meni neprestano obraćaju ljudi, ali Svjetlost, koja je ponovo poslije rata štampala ovo djelo tvrdi da se ono tobože nikako ne prodaje. Knjiga je inače falsfikovana – plagirana – više puta od nekoliko poslijeratnih « naučnika », od Sarajeva do Rijeke, pri čemu su nasljednici ovog djela samo nemoćni svjedoci prevare. Čak sam u novinama nekoć pročitala da je jedan od plagijatora i bivši dekan Saobraćajnog fakulteta.
Za teme u gimnaziji, kad je riječ o raspravama, imali smo « tri » pisca kome su bili posvećeni inače svi časovi sh u četvrtom razredu: Ivu Andrića, Ivu Andrića i Ivu Andrića.
U gimnaziji sam se družila i s jednom vrlo lijepom učenicom koja je važila kao vrlo zatvorena, ali koja je često dolazila kod mene kući, i povjeravala mi se, usprkos svojoj introvertnosti. Mnoge drugarice iz razreda voljele su doći u tu moju sobicu, u kojoj je bila moja lična biblioteka i pisaći sto.
Ova učenica je kasnije prešla u neki drugi razred na izbornoj nastavi, pa sam prestala da je viđam, kada sam čula da je nervno oboljela. Nakon toga je prestala i da pohađa nastavu. Njena bolest me je potresla do te mjere da sam jedno vrijeme sebi umislila da i sama imam «rascijepljenu svijest». Iako su psihijatri to nijekali. Ljekarske dijagnoze su me umirile samo donekle. Nisam jednom čula kako neki u gradu pričaju da sam luda. Najviše zato što sam voljela da se šetam sama, da idem sama u kafane na brdima oko grada, i tamo čitam i pišem. A najviše sam uživala u kafani Jekovac, gdje sam imala «svoj» sto u uglu kafane, kao obješene iznad grada. Ispod nje, dolje duboko, kao po bezdanu, Danteovom i Boticclijevom lijevku, gmizao je grad, prateći tok kržljave rijeke. Okolo su se dizala druga brda i Trebević, a pogled, kao privučen magnetom, zaustavljao se na Alifakovcu, njegovoj bjelini zarasloj u travu.
Kad god bi mi se ukazala prilika, ja bih svojim nekadašnjim, ali i sadašnjim petparačkim psihoanalitičarima samo odvratila: Da luda, ali nedovoljno! Kao što odvraćam i nekim čitaocima na ono njihovo narcisoidna i zlurada u opisu ljudi: Da, ali sasvim nedostatno.
Od prilike u isto vrijeme, jedna filmska ekipa je došla u školu i mene izabrala da glumim u nekom filmu, a pošto sam bila šlang, jedna druga ekipa me je pozvala da budem maneken, bez obzira na to što nisam bila ni anoreksična kao današnje manekenke, niti visoka poput njih. Mama je za prvu stvar rekla « nipošto », a teta Bahra za drugu « nećeš ne-daj-bože ». Skoro da nisam na to nikad ni pomišljala – željela sam se baviti «ozbiljnijim poslovima » -, a zbog tih predrasuda, mojih i onih mojih najbližih, mogla bih danas čak i da žalim. Da, želja moje tetke, Bahre Engel, koja je bila i dramaturg na radiju, kao i moja mama sporadično za isti radio, bila je da studiram režiju. To je bila i moja želja, budući da sam pravila dječije predstave od osnovne škole. Recitirala sam razne pjesme na školskim priredbama, a jednom i Jamu Ivana Gorana Kovačića na Tjentištu, ispod nedovršenog spomenika Bitka na Sutjesci, gdje nas je na ekskurziju vodila pomenuta razrednica Dobrila iz Zmaj Jovine.
Krv je moje svjetlo i moja tama./Blaženu noć su meni iskopali/Sa sretnim vidom iz očinjih jama;/Od kaplja dana bijesni oganj pali/Krvavu zjenu u mozgu, kao ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu…

U Sarajevu, međutim, nije bilo filmskih i pozorišnih studija, a meni se nije išlo ni u Beograd, ni u Zagreb. Namjeravala sam se upisati na režiju nakon orijentalistike, « režiser mora imati ogromnu širinu u obrazovanju », ali sam nakon studija odmah izabrana za asistenta, i zavoljela posao naučnog istraživača. Što se pozorišta tiče, time sam nastavila da se bavim, rekla bih naročito kad sam već bila docent za osmanistiku na fakultetu i nisam prestala da gajim ljubav i prema filmu.
U to gimnazijsko doba i kasnije, družila sam se i dalje po malo s već slavnom balerinom Gordanom Magaš, i preko nje upoznala još jednu prelijepu balerinu koja je upravo bila stigla iz Rusije gdje je studirala balet, Svjetlanu Knežević. Ona će se ubrzo pročuti u cijeloj Jugoslaviji kao glumica, igrajući u brojnim pozorišnim predstavama i filmovima. Iako odavno živi u Beogradu, s njom sam i dalje u kontaktu.
Drugu gimnaziju su pohađali i Nenad Kecmanović i Ognjen Čaldarević, u to doba već « značajni intelektualci ». Obojica djeca poznatih univerzitetskih profesora i autora, jednom su nazvali mog oca i predstavili se kao urednici neke izdavačke kuće iz Beograda. Tražili su od njega da napiše recenziju za neku knjigu. Moj otac je pozatvarao sva vrata u našem stanu, da bi mirno, u hodniku gdje je bio telefon, porazgovarao s urednicima, ali je uporno odbijao da piše tu recenziju. Taj razgovor je dugo trajao. Napokon je tata bijesan uletio u moju sobu, s pregrštom, meni upućenih optužbi. Jer su ga “veliki” srednjoškolski intelektualci, nakon duge prepirke, upitali: Kako mala Jasnica? Da li sam i tada bila kažnjena, « ni luk jela ni luk mirisala », ne pamtim. A da su autori skeča bila ova dvojica srednjoškolaca, saznala sam od njih osobno, nekoliko dana nakon tog događaja.
U to vrijeme, čuvena mjesta za ples, bila su Sloga i FIS. Ja sam išla mnogo češće u FIS subotom na ples, a Slogu nisam uspjela ni kasnije zavoljeti, iako je to bio centar domaće pozorišne avangarde i sjedište teatarskih amatera, gdje ću kasnije ipak rado gledati neke predstave. To je maltene bio drugi dom mnogim umjetnicima i budućim režiserima, među njima je bilo i mojih prijatelja, kao što je i pokojni režiser Željko Handl, zvani Žole, njegova supruga glumica Deana, moja prijateljica, kao što je i moj pratilac Vanja koji je radio svjetla za Žoletove predstave, kao što je i režiser Dubravko Bibanović, Biban i elegantni Duško Ščepanović, zvani Doktor, gdje sam upoznala i jednu od svojih najboljih francuskih prijateljica Claude Custou, koja je u Sarajevo stigla kao selektor Festivala u Nancyu da bira predstave za taj čuveni festival. Od tada nije prestala da dolazi u naš grad.
Nikad se duže u životu neću ni frakati ni oblačiti nego subotom pred odlazak na ples u FIS. Znam da su mi trepavice bile deblje od ptičjih krila, usne uredno nabijeljene, kosa uredno ispeglana, jer nisam voljela svoje lokne. Najčešće sam tu odlazila s Cicom, a najviše plesala s njenim bratom Enjom, Enverom Hadžiomerspahićem, budućim direktorom muzeja Ars Aievi, koji je već tad bio objavio zbirku pjesama. On nas je obje naučio svim vrstama plesa, bolje od i jednog učitelja baleta. Ne znam uopće tko je tad tu svirao. Vjerojatno Indeksi.
Možda sam tu plesala i s Predragom Banićem, koji je također išao u Drugu gimnaziju, iako u starije razrede ? Bio je sin poznatog ljekara koji je imao svoju ordinaciju tačno preko puta Kamernog teatra. Ploča s njegovim imenom je sve do nedavno bila izvješena na njihovim vratima i dolje, na ulazu u zgradu, bez obzira na sve oluje istorije. Predo je bio uredan mladić, i veoma ambiciozan. Učio je više stranih jezika, išao je i u Muzičku i svirao klavir, a imao je ogromnu kolekciju ploča. Među njima i Michela Polnareffa koga je smatrao jednim od najvećih pjevača u svijetu. Više puta sam svratila kod njega, ali sam svaki put morala sačekati da se on pojavi. Drušvo mi je pravila njegova sestra, koja se u Predragovo ime izvinjavala što on kasni, jer mora da završi lekciju iz francuskog. A ja sam istovremeno imala dovoljno vremena da razgledam njihov starinski, prelijepi namještaj, crni koncertni glasovir, veliku biblioteku u tom salonu, ogromnog austrougarskog stana. Potom bismo izlazili u kino, ili išli na koncert, a jednom smo slušali i koncert Los Angelovske filharmonije koja je gostovala u Templu. To je bio izuzetan događaj za cijelo Sarajevo, i tko god je i malo volio muziku, došao je tu veče, premda i stajao, ili visio poput lustera, da sluša ovaj slavni orkestar. Ja se više ne sjećam što je bilo na programu, ali znam da je dojam bio moćan. Predrag me je potom molio da ga povežem s tetom Bahrom koja je bila urednica kulturnog programa na Radiju, da bi tamo mogao da predstavlja najnovije muzičke hitove. Ja nikad nisam ni za sebe ni od svojih najbližih ništa tražila, pa mi se ta molba učinila krajnje nevjerojatna, da ne kažem nepristojna. Danas naravno više tako ne mislim. I slažem se s profesorom Bernardom Lewisom koji mi je davno rekao kad me je pozvao prvi put u Princeton: Ako ovdje sam sebe ne hvališ, nitko te neće hvaliti. U mom slučaju je maltene i danas tako.
Ubrzo smo slavili i kraj mature, uvečer u Domu JNA. Tek tad se, čini mi se, pokazalo do koje mjere je naša škola bila prebogata lijepim djevojkama. Sve su bile i inteligentne i šarmantne, što će i budućnost potom potvrditi.
Meni će specijalno za tu priliku jedan od sarajevskih slavnih šustera napraviti plave satenske cipele, a od istog materijala, svjetlo-plavu satensku haljinu sašiti šnajderica moje rodice Vesne, gospođa Hošek, koja je stanovala u ulici Kervin Potok, iznad Dalmatinske. Bila je češkog porijekla, vrlo elegantna i tačna kao sat. Nikad nisam vidjela ni jednu majku toliko ponosnu na svog sina, liječnika kao gospođu Hošek. A možda ni toliko tužnu kad je on poginuo u saobraćajnoj nesreći na okuci kod Tarčina. Okuci-serial ubici i danas.
Haljinu i cipele sam dobila od tete Bahre na poklon, a od druge tetke, ginekologa, predivnu zlatnu narukvicu, posutu dijamantima, koju sam iste te noći i izgubila. Potom smo nas, nekoliko bliskih prijatelja, slavili još jednom maturu u restoranu u Pionirskoj dolini. Tu su bile prisutne i Cica i Smiljka, kao i Branko Đukić, zvani Đuka, iz našeg razreda, i još nekoliko naših drugova. Ako se ne varam, tu su bili i David Kamhi i Predrag Banić. Sve djevojke su imale nove haljine, ne one koje su nosile na balu u JNA, i uživale u društvu svojih kavaljera. Nezaboravna će ostati i posjeta slavnom medi. Možda jedinom životinjskom stanovniku u tom času ove čarobne doline.
Dok ovo pišem, pitam se je li i ta dolina promijenila ime ?
Ono što znam jeste da je pomenuti Predrag Banić postao ljekar, da odavno živi u Švicarskoj, gdje ima navodno svoju privatnu kliniku. Da Nenad Kecmanović, poznat kao « karakterna » osoba, kratkotrajni član troglavog predsjedništva u Bosni 1992, živi u Beogradu gdje svoje nove sugrađane podučava o islamu i Bosni, ali prvenstveno pravovjernom (bosanskom) srpstvu. Da Ognjen Čaldarević, nekad uspješan student klavira u Muzičkoj školi u Sarajevu, živi u Zagrebu kao sveučilišni profesor sociologije, boreći se između ostalog protiv masovnog turizma koji uništava « jezgru gradova-bisera », kao što je Dubrovnik.

Pisac (1)

Slava nije ono što nas čini velikim. (Pasternak)

Bila sam gimnazijalka kad mi je prijateljica rekla: « Ima jedan pisac i slikar koji želi da te upozna. » Nisam takorekuć imala vremena ni da saznam kako se zove, a on je već stajao na kapiji Druge gimnazije. Pomenuo je moju prijateljicu i rekao da mi je donio poklon. Bio je to crtež mlade žene pognute glave, dugačke, nestašne kose, lijepog i vitkog stasa. Činilo se da će to senzualno tijelo svakog časa poletjeti, ali negdje u dubinu zemlje, ne u visinu. Imala je na sebi dugu, lepršavu haljinu i naličila na rimsku statuu, iako ne znam zašto mi se takvom činila. Nešto tajnovito, što je isijavalo iz to crteža vraćalo me je u antičko doba. Slika mi se izuzetno dopala.
Mladić mi nije rekao ništa o sebi, pa ni svoje ime. Šuteći smo polako išli jedno pored drugog, od gimnazije do moje kuće. Pred neboderom sam mu se zahvalila na slici, otvorila vrata stubišta, popela se do trećeg sprata. Kad sam se našla u svojoj sobici, bacila sam pogled kroz prozor i vidjela ga kako i dalje stoji na uglu Vase Miskina i Šaloma Albaharija, i gleda u moje prozore. Mahnula sam mu, udaljila se. I zaboravila i na crtež i njegovog autora.
Sutradan uvečer, isti mladi čovjek, koji je u stvari bio mnogo stariji od mene, čekao me je u isto vrijeme na istom mjestu, ispred škole, ovaj put s novim crtežom. A onda i nekoliko dana iza toga, ovaj put na uglu moje ulice. I svaki put s novim crtežima koje mi je poklanjao. Mnogi su naličili na onaj prvi koji sam od njega dobila : ženu koja gleda ispred sebe ali kao da će poletjeti. Svaki put, ja bih se zahvalila i otišla.
Konačno me je pozvao u kafanu na piće. Pristala sam. Otišli smo kod Mehe, Pod Hrastovima. Bilo je lijepo vrijeme, sjedjeli smo na drvenim klupama za drvenim stolom, okruženi zelenilom i cvijećem koji su se penjali uvis, kao da su puzali uz brdo koje je bilo s moje lijeve strane. S druge strane, duboko ispod ceste, nevidljiv iz naše kafane, tekao je grad.
Mladić je rekao svoje ime. Rekao da je pisac. Rekao da zna sve o meni. Rekao da zna da mi je majka rođena u gradu u kome se i on rodio. Da je čuo za Hatidžahanumu. Begovicu, kadijinu kćer … Gledao mi je u dlan, i čitao sudbinu; po njemu sam bila strasna, duboke linije glave, ali ću jednog dana napustiti život koji sam vodila i otisnuti se u drugi, budući da je na jednom mjestu linija života presječena. Glas mu je bio bariton koji je povremeno prelazio u vrlo čulan bas. Bio je zabavan. Kad sam se spremala da krenem, izrekao je rečenicu koja me je na tren natjerala da ponovo sjednem na stolicu s koje sam se upravo bila digla. U stvari, čula sam tek krajičak te rečenice: « … u ludnici… ».
– Bili ste u ludnici? Zašto? pitala sam ga, ispivši sad do kraja svoju limunadu.
– Bio sam malo smršao.
Na ove riječi smo se razišli.
Sačekivao me je često pred školom, a kad nije pred školom, pred kućom ili pred Muzičkom nakon mojih časova klavira. Upratio je bio moja kretanja.
Jedne večeri, pozvala sam ga da se popne do stana gdje sam živjela s roditeljima. Moj otac je bio oduševljen.

(nastaviće se)