Mirisi mora i duhana na terasi. Djeca se igraju u plitkoj vodi plaže ispod bistroa. Obližnja smokva obilno je rodila svoje crne plodova. Kraj je ljeta ispod Učke i tople slike i prizori s kojima smo se izjednačili uskoro će postati uspomene. More je plava troma pastela, još svježa u svom blagom nemiru. Tu je zato da lomi strmu obalu. sve do mraka u kojem svjetla druge obale i ona malih brodica što dolaze u ribarsku luku, u Volosko, postaju slutnja nevidljivih doživljaja koji postoje iza tog golemog prostranstva noći koje protječe nekim svojim vremenom. Ipak, gradić okrenut istoku, gotovo letargično i bez one napetosti prisutne u Rijeci ili drugdje u većim mjestima, ležernost smješta u središte svoga života. Sve je pod tom patinom već generacijama, zastalo poput kamenja i uvijek poznata horizonta. Ovdje, gdje završava Istra, umor se skriva iza dotrajalih fasada starih kuća i na grubim kamenim stepenicama koje na mnogim mjestima strmo presijecaju uličice vodeći dole prema lučici i molu kako bi na njima noge utrnule i postale teške. Planina na kojoj je pjesnik Jeretov u dječačkom dobu tražio vile i vilenjake svaki dan u kasno popodne pojede sunce i duboke sjene tada pripadnu nama, ogrnu nas svojim velom kao nekim dodatnim, gotovo elementarnim smirajem u kojem se, uz morski zrak, lako osjeti odvojenost od prostora u kojem smo do tada živjeli. Taj unutarnji corpus separatum jedinstven je i gotovo paramitski ne samo ovdje gdje sjene drevnog Volosa u ranom sumraku plešu na plavoj vodi, nego i u mentalitetu podneblja cijele Istre, njezine poznate i skrivene prošlosti, žive magije koju rađa ta naša crvena zemlja kako bi se pobrinula za to da se svijest ne potopi u zaboravu.

Još je toplo na kraju rujna. Čeka se tramontana da svojim hladnim dahom vjetra označi kraj života jednostavne ljetne svakodnevice. No, za sada je još sve dobro i iza lukobrana gdje počinje lungo mare prema Opatiji i dalje, rijetki ovoljetni šetači lome jezik svoje zemlje s ritmom mora pitajući se kada će stići do onih sanjanih i željenih zlatnih jabuka koje bi rado ponijeli sa sobom i čuvali do zime, a moguće i vječno. Ovdje naši su koraci već prije bili odsanjani, ne znam kako bi inače nastajali stihovi koje D. Piše svakodnevno? Utapamo se u beskrajno nostalgičnim šetnjama uz more prema Opatiji, gradu hotela, u plavičastom predvečerju ispod nepomičnih malih bijelih oblaka. Ne zbog legendi koje su odavno umrle, morskih trava i algi, riba ili krika ptice. Ne. Više zbog osjećanja da ovdje ne postoje obični dani i da se u svakom od njih talože neka sjećanja koja će jednom, kad sazru, postati posebna, djelom onog beskrajnog i varljivog kraljevstva uspomena koje se i nakon mnogo godina rado prizovu. Tu sam davno prije ponekad šetao s majkom kada bi se iz Pule vraćali u Zagreb i nikako se ne mogu oteti dojmu kako te naše šetnje nikada ni nisu prestale iako ima već trideset godina od kako je umrla. I sad, u miru kasnog popodneva, tek tu i tamo narušenim zvukom nekog plivača ili dalekom sirenom, opet sam u nekom davnom beznačajnom i običnom trenutku; prolazimo pored iznošenih fasada primorskih kuća, snima ih foto aparatom, smiješi i jedva čeka da negdje sjednemo na sladoled. Boje su punije nego što su danas, a i život se tada činio daleko većim. Uz kavu i sladoled pišemo razglednice. Jednu bakinoj sestri teti Blanki na Svetom duhu, drugu njezinoj prijateljici Savki Dapčević Kučar u Heidelberg, djedi i baki u Gornji kraj, pa teti Maci u gostionicu ”Kod tri lipe” u Sesvetama, i tako dalje. Jednostavne su. Pozlaćeni plavi valovi, crvena i žuta slova, Slike secesijskih vila i hotela, nasmiješenih lica, jedrilica… Posjeduju čar davne tople srednjoeuropske melankolije u kojoj je rivijera gesta u kojoj treba živnuti i bez nekog pretjeranog čuđenja prepustiti se toplini podneblja i prazničnoj estetici mirnijeg života.

Danas zbog pandemije i poduzetih mjera grad ostavlja dojam kulise nekadašnje promenade u slabom svjetlu predvečerja. Kako bilo, tu smo zbog ponajprije slikarice Jasne Skorup Krnete i njezinih portreta Madona i Leda, monokromnih i linearnih pejzaža istarskih panorama i osebujnog likovnog traganja za onom posvećenom čistoćom koju posjeduje arhetipska moć umjetnosti okrenuta izvorima mita i tradicije. Unatoč živim bojama, prevladava oker, Istra je na ovim slikama bez ikakve mjesto hodočašća. Gledajući u njih osjeti se zaboravljena sveta tišina prikrivena nanosima boje preko ruba zemlje i mora, zvonika, geometrije polja i izmještenih vizura istarskih gradića na brežuljcima. Pozlaćeno sunce, plavičasti mjesečev sjaj, razblaženo osjećanje vremena na licima žena, večer koja svake noći čeka pjesmu, ustvari molitvu, ljepota prstiju prekriženih zbog nekog čuda, misterij skriven ispod milosti i kasno popodne naslikano tako da zateče slučajni pogled te nanovo viđene minule ljepote, to je Istra kakvu nam je ovdje ispod Učke pokazala Jasna Skorup Krneta svojim slikovnim imaginarijem.

Što bi bila Istra bez čudesne moći doživljaja i mogućnosti da se osjeti ona ljepota zbog koje, iako i neočekivano, drevnost pronalazi način da bude pristupačna i onda kada nije turistička i komercijalno ukalupljena. To se osjetilo te večeri u bašti iznad Opatije, u jednom slobodnom i samosvojnom viđenju umjetnosti, u nemiru koji ne pristaje na ugasle aureole i rasprodaju ljepote dok se plava večer spušta na obalu na kraju ljeta.