(Onome tko danas baci pogled na navedeni spisak, čak i ako mu nijedno ime ništa ne znači, upast će u oči da se ne spominje nijedno djevojačko-žensko ime. Onda u tome nije bilo ničega čudnoga, bilo je to sasvim u skladu s očekivanjima, premda je postojala želja da bude drugačije.)

Osnivač i tradicionalni izdavač „Studentskog lista“ bio je Savez studenata. I rukovodstvo te organizacije bilo je tada izuzetno kvalitetno. Sjećam se Slobodana Langa, Duška Čizmića-Marovića, Damira Grubiše, Ivice Pađena… Na tragu buntovničke šezdeset i osme Savez studenata je usvojio program „300 dana“ kojim su kanili reformirati sveučilište i studentski život. Da bi unaprijedili odnos svog lista i njegovog osnivača osnovali su poduzeće „Universitas“ koje je službeno postalo izdavač. Bilo je to isto organizaciono rješenje koje je istovremeno primijenio i Savez omladine osnovavši Centar društvenih djelatnosti koji je izdavao „TLO“ („Tjedni list omladine“), časopis „Pitanja“ i niz knjiga, a kasnije izdavao i „Polet“. Rješenje se upravo kroz djelovanje CDD-a pokazalo plodnim.

No bile su to godine sedamdeseta i sedamdeset i prva, vrijeme „Hrvatskog proljeća“. Na sveučilištu je krenula ofanziva takozvanih „hrvatskih sveučilištaraca“ predvođenih Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom. Njihov cilj bio je preuzeti Savez studenata, pa ih nije zanimao nikakav program nego isključivo kriteriji i način kako su se po fakultetima birali članovi Skupštine i ostalih rukovodećih organa. „Studentski list“ je nastojao objektivno, neutralno izvještavati o burnim previranjima, ali je „hrvatskim sveučilištarcima“ to smetalo jer su takvo pisanje doživljavali kao napade.

Mnogo je pisano o „Hrvatskom proljeću“. Objavljene se knjige, zbornici, povijesne rasprave, sjećanja, nebrojeni članci, osvrti, komentari, televizijske emisije i dokumentarni filmovi, ali su svi oni izbjegli da makar i natuknu o dva događaja koja su presudila sudbini tog „Studentskog lista“. Pročitao sam ili odgledao mnoštvo toga na temu zbivanja sedamdesete-sedamdeset i prve, ali nisam nikada naišao da bi netko pokušao objasniti ta dva događaja, dapače, ne sjećam se ni da sam naišao da ih je ikada itko spomenuo.

Prvi od njih bila je 25. redovna skupština Saveza studenata Zagreba održana u velikoj dvorani kina Studentskog centra u nedjelju 4. travnja 1971. Skupštini je prisustvovao dovoljan broj izabranih delegata da je imala kvorum, mogla pravovaljano odlučivati, a iza i oko njih se natiskalo još oko tisuću „čičkovaca“, što je meni primjereniji naziv za „hrvatske sveučilištarce“. (Ta hrvatski sveučilištarci su bili i jedni i drugi i treći, i „čičkovci“ i „antičičkovci“ i neutralni, pa je prisvajanje tog naziva samo od prvih neutemeljeno i maliciozno jer je impliciralo da nitko osim njih nije „hrvatski sveučilištarac“, da su samo oni pravi, a svi drugi nekakvi odnarođeni izrodi ili nacionalne izdajice.) U prvom redu gledališta sjedili su počasni gosti: rektor Sveučilišta Ivan Supek, čuveni humanista i mirotvorac, te ugledni predstavnici drugih društveno političkih organizacija, predsjednik Saveza boraca Ivan Šibl i funkcionari istog ranga iz Saveza komunista, Socijalističkog saveza, Saveza omladine, te visoki predstavnici Republike i Grada. Skupštinu je otvorio i u početku rukovodio njenim radom Damjan Lapaine, student arheologije, službeni vršilac dužnosti predsjednika skupštine.

Ubrzo nakon početka predstavnik „čičkovaca“ je zatražio da se promijeni način izbora delegata, što se svodilo na zahtjev da se na licu mjesta obezvlasti jedan broj delegata, a umjesto njih usvoje drugi, naravno, iz njihovih redova. Ovlašteni delegati su prijedlog odbili i kad je Damjan Lapaine objavio rezultat glasanja i najavio nastavak rada skupštine u originalnom sastavu, grupa kršnih „čičkovaca“ je skočila na binu, zgrabili ga za ruke i noge, iznijeli iz dvorane i bacili u dvorište, a drugi su potjerali za njim ostatak radnog predsjedništva. Dobar dio zgranutih delegata je izišao za njima, dobar dio ih je protestirajući napustio dvoranu kina, ali neki su ostali. Na mjesto radnog predsjedništva zasjeli su „čičkovci“, proglasili da skupština nastavlja s radom, aklamacijom svih prisutnih promijenili odredbe poslovnika o radu koje su ih zanimale i izabrale novo Predsjedništvo Saveza studenata Zagreba.

Prisutni ugledni gosti na sve to su samo pljeskali i time amenovali nasilnu, pučističku smjenu rukovodstva Saveza omladine. Premda potpuno nezakonita, smjena je time dobila priznanje.

Izbačeni delegati i oni koji su svojevoljno napustili dvoranu kina premjestili su se pedesetak metara dalje u ABH-kabinet. Prebrojili su se i ustanovili da i dalje čine većinu legalno izabranih delegata, ali im nije preostalo ništa drugo nego da izražavaju svoju zbunjenost i ogorčenje. Naravno da nisu priznali smjenu, ali su „čičkovci“ odmah preplavili prostorije Saveza studenata, pobacali sve primjerke programa „300 dana“ i nisu dozvoljavali da itko od njih ni zaviri. Televizija, radio i novine su već tog dana i sutradan izvijestili o skupštini kao da se ništa neuobičajeno nije dogodilo, organi drugih društveno-političkih organizacija su poslali kurtoazne čestitke novoinstaliranom studentskom rukovodstvu i time je rastjerano staro rukovodstvo prestalo s radom.

Iste nedjelje, 4. travnja 1971, navečer je u redakciji „Studentskog lista“ na Trgu žrtava fašizma nekolicina urednika zgotovljavala materijale za sljedeći broj u kojem je trebao biti i izvještaj o 25. redovnoj skupštini Saveza studenata Zagreba. Već je pao mrak kad je u prostorije redakcije unišao Ivan Zvonimir Čičak u pratnji četiri-pet kršnih čičkovaca i obavijestio ih da je novoizabrano predsjedništvo Zaveza studenata Zagreba odlučilo da su svi smijenjeni, da odmah prestanu s radom, da napuste prostorije i predaju mu ključeve. Urednici su mu rekli da još nisu odlučili hoće li priznati legalitet organa koji se pokušava instalirati nasiljem, ali da tome nisu skloni; da „Studentski list“ ionako nije glasilo Saveza studenata Zagreba nego Saveza studenata Hrvatske, a povrh toga njegov zakonski registrirani izdavač nije nijedan organ Saveza studenata nego poduzeće „Universitas“ koje je time jedino ovlašteno zatražiti tako nešto. Čičak i njegovi su podvili repove i pokupili se.

Oko ponoći kad je taj dan prelazio u sljedeći Marko Melčić je vozio automobilom kući Maria Bošnjaka putem preko Trga žrtava fašizma i začudili su se vidjevši da su svi prozori redakcije u visokom prizemlju uz desni ulaz u studentski dom „Moša Pijade“ osvijetljeni, iako su urednici nekoliko sati ranije, napuštajući prostorije, pogasili sva svjetla. Melčić i Bošnjak su napravili krug oko Džamije da pokušaju razgledati što se biva i zamijetili još dvije čudne, neuobičajene pojedinosti. Pedesetak metara na jednoj srani od ulaza i stotinjak metara na drugoj strani stajala je po jedna milicijska „marica“. Drugo, u telefonskoj govornici s pogledom na osvijetljene prozore redakcije nalazio se Marko Veselica i telefonirao.

Melčić i Bošnjak su produžili dalje, ali ih je ono što su vidjeli kopkalo. Ako se netko od urednika koji su imali ključeve i vratio, zašto su popalili sva svjetla u svim prostorijama? Drugo, zašto milicijske „marice“ stoje parkirane na mjestima i u vrijeme gdje inače nikada nisu ni zastali? Treće, čudna je koincidencija da upravo Marko Veselica stoji u telefonskoj govornici… Okrenuli su se i vratili baciti još jedan pogled, možda uoče i nešto više…

Pri drugoj ophodnji su uspjeli vidjeti da se po prostorijama redakcije kreće veći broj likova koje nisu uspjeli prepoznati. Dapače, bilo ih je previše da bi im pobudilo želju da parkiraju i osobno se ušeću pogledati tko su. „Marice“ su i dalje stajale na istim mjestima, nije se moglo razaznati da li u njima pored šofera ima još milicajaca ili su prazne, a Marko Veselica je i dalje telefonirao.

Udaljili su se, vozili pustim ulicama i nagađali što bi sve što su vidjeli moglo značiti, pa su se nakon otprilike pola sata vratili i treći put provezli oko Džamije buljeći mogu li išta novoga spaziti. Sve je bilo isto, osim što je Marko Veselica u telefonskoj govornici postao nadrealan prizor. Naime, s jednom kovanicom moglo se s javne govornice razgovarati tri minute, te je za pola sata razgovora trebalo više jednakih novčića nego ih je malo tko uobičajeno nosio u džepu. Melčićevo i Bošnjakovo obilaženje je prekinuo milicajac koji ih je zaustavio, zatražio dokumente i zapisao, a zatim naredio:

– Što se muvate ovuda?! Briši!

Naredno jutro je u redakciju došao Ivan Cerovac, visokoobrazovani katolički intelektualac i urednik „Studentskog lista“, na dogovoreni sastanak. Zatekao je razvaljena ulazna vrata, a u prostorijama više od dvadesetak grmalja od kojih ni jedan, po njegovoj prosudbi, nije pojma imao o čemu inače piše „Studentski list“. Na mjesto vršitelja dužnosti glavnog i odgovornog urednika zasjeo je Krunoslav Šuto, također jedan od ranijih urednika, ekonomist kojemu su glavni sadržaji zanimanja bili koliko Beograd pljačka Zagreb, kako Srbija izvlači novce iz hrvatskog turizma, kako nerazvijeni eksploatiraju razvijene i slično. Cerovac je neko vrijeme pokušavao nastaviti suradnju sa „Studentskim listom“, ali je ubrzo prešao u „Hrvatski tjednik“.

No kako je Zagreb ipak mali grad, manje-više svatko svakoga zna, za nekoliko dana se proširila priča što se događalo te noći. Nakon što je odbijen zahtjev da mu urednici prepuste „Studentski list“, Ivan Zvonimir Ćićak se vratio nešto prije ponoći s tridesetak pratitelja, da bi otkrili da su vrata zaključana, a prostorije u mraku. Čičak je tada bio izuzetno mršav, pa se s dvorišne strane uvukao kroz mali prostor na zahodu koji je ostao otvoren. Pokušao je pronaći neki ključ da otključa vrata, ali nije uspio. Otvorio je veliki prozor na visokom prizemlju i nekolicina pratitelja se popela kroz njega dok su ih iz parkiranih „marica“ promatrali milicionari, ali ih nisu ni pokušali zaustaviti. Zajedničkom akcijom izvana i iznutra Čičkovi pajdaši su uspjeli izvaliti prilično solidna vrata i preplavili su prostorije. Ostali su do jutra, a narednih dana su se smjenjivali najvjerojatnije da bi osujetili bilo kakav sličan pokušaj redakcije „Studentskog lista“ da na isti način povrate prostorije. Jedino je nadrealističko prikazivanje Marka Veselice u telefonskoj govornici na drugoj strane ulice ostalo nerazjašnjeno do danas. Među onima koji su provalili i zauzeli redakciju bio je i Ante Žužul, današnji vlasnik izdavačkog poduzeća „Školska knjiga“, tek da ne mislite da je od jučer. On je od tada.

Krunoslav Šuto je zbrda-zdola skupio nekoliko imena koja su figurirala kao redakcija i nakon kraće stanke u izlaženju nastavio s objavljivanjem „Studentskog lista“, premda je to nadalje bila uvelike drugačija novina ni približne kvalitete prethodnoj. Dag Strpić i njegova redakcija su obavijestili sve moguće da su nasilno istjerani, da je list nezakonito preuzet, prijavili provalu miliciji, ali im to nije nimalo pomoglo. Tiskara koja je štampala list ga je uredno nastavila tiskati, premda su to mogli odbiti. „Universitas“ nije više slao novce za rad jer je i sam bio izbačen iz prostorija u Studentskom centru, te nije mogao nastaviti radom, ali su odnekud drugdje nastavili stizati novci i list se i nadalje pojavljivao na kioscima i dijelio po fakultetima.

O prisutnosti milicije moglo se samo nagađati. Vrlo vjerojatno su unaprijed saznali što će se dogoditi, nema drugog objašnjenja zašto su se pojavila ne jedna, nego dvoja kola, a tko zna koliko ih je još bilo negdje u blizini u pripravnosti. Kako su vidjeli „čičkovce“ koji se uspinju kroz prozor, a nisu ih spriječili, znači da nisu ni došli da bi osujetili provalu. Ako nisu došli da bi zaustavili nasilno preuzimanje redakcije, zašto su uopće došli? Jedino moguće objašnjenje bilo je da su računali na mogućnost da se pristaše tadašnjeg „Studentskog lista“ i drugi „antičičkovci“ na sveučilištu nabrzinu alarmiraju i mobiliziraju, da dojure i pokušaju zaustaviti ili istjerati uzurpatore. Milicajci su zapravo došli da štite provalnike!