Slikovnost: Tamara Lempicka

Glas

On zove nju mobitelom
svakih pola sata.
Želi čuti njezin glas.
Od glasa tad stvara sliku.
Vidi tijelo nakon zvuka koji
Ga je preplavio.
Grudi žene, jedre, koje stoje,
Mirnu put koja se bjelasa,
Noge utaknute u male cipele,
Stopala meka, osjetljiva.
Kad nedostaje dodir, on uzima
Govor. Kao melasu.
Od sitnih usklika, oblikuje sat,
Od topline samoglasnika koji
Se vrte oko svoje osi,
Stvara Sunce koje ga prehranjuje,
Kad je pusti dan.