Piše: Sanja Bachrach Krištofić (Obnovimo Zagreb)

Prvi posjet groblju, odmah nakon zagrebačkog potresa, potresao me dodatno. Osjećaj tuge i očaja bio je neopisiv. Na sreću, naš obiteljski grob ostao je neoštećen, za razliku od velikog dijela Mirogoja. Mirogojsko groblje nezaobilazan je dio mog života. Od kućne adrese nas živih, do grobnog mjesta pokojnih članova obitelji, dijeli me tek šetnja od dvadesetak minuta. Grobno mjesto je uz Južne Arkade, židovski dio groblja. Na Mirogoj sam, kao djevojčica, dolazila s bakom i roditeljima. Odlazak na Mirogoj nikada nije bio samo posjet našem grobu, već odlazak na Groblje. Za mene nezaboravan put kroz našu povijest, kroz sve naše povijesti i njene ličnosti. Obilazak je obično počinjao posjetom kipu Mojsija (Antun Augustinčić). Nakon našeg groba, penjali smo se odmah na Arkade, gdje je otac (klasičar i arhitekt), od mjesta do mjesta pričao sve o životu i djelu pokopanih te autorima, grobova, skulptura. S Arkada bi se spuštali kod crkve Krista Kralja, nastavljajući obilazak spomenika podiglih brojnim važnim osobama, kao i žrtvama – poput onog u spomen stradalima željezničke nesreće u Zagrebu (Vojin Bakić). Ovaj sam običaj prenijela na svoju djecu, na unučicu. Ponekad prošećemo do groblja noseći sa sobom metlicu za čišćenje, bocu vode, dušice, kamenčiće i cvijeće iz vrta, koje, osim na naš i gore opisane grobove stavljamo i na one zapuštene. Na posljednja počivališta onih koji nemaju nikoga da na njih misli, da ih posjećuje. Moj, naš Mirogoj, taj prostorni akcent koji zadivljuje svojim izgledom u panorami grada, impozantnošću i ljepotom arhitekture i prostorne dispozicije – grad mrtvih.

Ovim sam opisom namjerno započela, prije no što sam krenula s pričom o povijesti ovog groblja, njegovim stanjem prije potresa koji se dogodio u ožujku 2020. ili sada, poslije njega. Vjerujem da moj opis govori o odnosu koji bi trebali imati prema nečem što nam je važno, što nadilazi naše osobno dobro. A to je opće, javno – kulturno dobro. Cjelina Mirogoja opće priznato je remek-djelo arhitekta njemačkog podrijetla, Hermanna Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.), izgrađeno na zemljištu koje je davne 1873., na javnoj dražbi Gradsko poglavarstvo kupilo od Ljudevita Gaja i tako steklo osnovu za izgradnju prvog gradskog, skupnog, multikonfesionalnog groblja. O Mirogoju, povodom Dana mrtvih, davne 1925., u časopisu “Obzor” piše hrvatski publicista i književnik Vladimir Lunaček (1873.-1927.): “Od vajkada je bila umjetnost u službi podržavanja što dulje i trajnije uspomene na mrtve. … Spomen na njih hoće da se i za daleku budućnost spasi od zaboravi. Grobišta prastare davnine većinom su i najstarije i najbolje uščuvane umjetnine.”

Zaštićeni spomenik kulture

Mirogoj se, kao spomeničko-graditeljska i prostorna struktura sastoji od velikih i malih arkada, crkve Krista Kralja, zgrada mrtvačnice, nizom spomeničkih kapela, grobnica te parkovnog prostora zapadno od arkada s tri obeliska. Cijeli kompleks građen od 1879. do 1933. godine opsegom je najveći spomenik zagrebačke arhitekture 19. i početka 20. stoljeća, te jedno od njegovih najvažnijih urbanističkih obilježja. Pored urbanističko-arhitektonske cjeline, djela autora Hermana Bolléa, Mirogoj je i park skulptura, muzej na otvorenom. Među autorima/cama spomeničkih ostvarenja, nalazimo imena ključna za našu povijesti umjetnosti. To su – Ivan Rendić, Oskar Aleksander, Mirko Rački, Rudolf Valdec, Robert Frangeš-Mihanović, Ivan Meštrović, Mila Wood, Juraj Škarpa, Grga Antunac, Viktor Bernfest, Joza Turkalj, Hinko Juhn, Ivo Kerdić, Frano Kršinić, Borka Avramova, Antun Augustinčić, Josip Poljan, Kosta Angeli-Radovani, Dušan Džamonja, Edo Murtić, Vojin Bakić, Đuro Kavurić, Slavomir Drinković… Ovako velik broj poznatih autora upućuje na činjenicu da su brojni Hrvati i Hrvatice, važni za našu povijest, pokopani upravo na ovom groblju. Ono tako postaje opće mjesto naše memorije i povijesti. Uz Hermana Bolléa, tu su pokopani mnogi, gore navedeni umjetnici/e te, među ostalima Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Ivan Mažuranić, Vatroslav Lisinski, Marijo Šimenc, Franjo Kežma, Stjepan Radić, Dragutin Seljan, August Šenoa, Vaclav Huml, Marija Jurić Zagorka, Janko Drašković, Branko Gavella, Ivana Brlić Mažuranić, Miroslav Krleža, Rade Končar, Većeslav Holjevac…

Kompleks groblja Mirogoj, s mirogojskim arkadama i crkvom Krista Kralja, upisan je 2004. u registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Što nas dovodi do nekoliko pitanja. Što je to zaštićeni spomenik kulture? Ja to vidim kao pojam koji izražava odnos prema naslijeđenim vrijednostima, opredmećujući materijalni kontinuitet i vezu s tradicijom. Taloženje arhitekture, ali i ljudi, događaja, koji čine taj prostor, povijest. Duhovnu vrijednost, koju čini sve ono što se u našoj svijesti nanovo događa, kroz doživljaj umjetničkog oblikovanja neke funkcije. Ono što u nama stvara svijest o posebnosti i vrijednosti prostora. Pitanje je i kako štitimo; što i za koga, tko štiti? Da li su to konzervatori, urbanisti, ministarstva, ili smo svi mi neizostavni dio ove “jednadžbe”? Zaštita kulturnog dobra očito ne ovisi samo o elaboratima ili novcima. Gdje nema svijesti, volje i savjesti, nema ni činjenja. Zaštita kulturnog dobra počinje sviješću o toj vrijednosti i željom da ju sačuvamo. I još jedno pitanje: od koga štitimo i za koga štitimo? Čini se od čovjeka, za čovjeka.

Kako se to kulturno dobro do sada štitilo, održavalo? Šećući Mirogojem godinama, kao što sam na početku opisala, postala sam svjesna naočigled lošeg stanja i neodržavanja. Radeći na izložbi “Herman Bollé, graditelj hrvatske metropole”, autora Dragana Damjanovića (MUO, 2015.), obišli smo i detaljno snimili cijelo groblje, uz dozvolu penjanja na arkade, mjesta kojima inače nemamo pristup.

Odnos prema kulturnim dobrima, zorno opisuje Ivo Maroević (1937.-2007.), hrvatski povjesničar umjetnosti, muzeolog i konzervator, u časopisu Vijenac, 1996. godine: “Nedavno sam, analizirajući položaj hrvatske kulturne baštine u godišnjem izvješću Predsjednika države o stanju države i nacije, ustvrdio da je ona zanemarena i da se briga za njeno očuvanje i daljnji život svodi na dokumentaciju i promidžbu.”. Aktualno i danas, primjenjivo i na Mirogoj. Sjetimo se odnosa grada Zagreba prema brojnim kulturnim dobrima, pa i tako Mirogoju. Manifestacija promidžbe, odvija se, 2011., povodom 135 obljetnice osnutka groblja, u Starog gradskoj vijećnici. Svečanosti su nazočili brojni uzvanici, među kojima aktualni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, te tadašnji dužnosnici: zamjenice predsjednika Skupštine Tatjana Holjevac i Morana Paliković Gruden, predsjednik Uprave ZG Holdinga Ivo Čović i voditeljica podružnice Gradska groblja Ljerka Ćosić. U govoru, gradonačelnik ističe: “… zagrebački Mirogoj, u domovini i svijetu, poznat je po svojoj pejzažnoj vizuri i arhitektonskoj skladnosti, kao i mnogim povijesnim ličnostima i znamenitostima. … riječ je o jednom od najljepših groblja Europe … amblemu Grada Zagreba”. Predstavljeni su prigodni film i monografija u izdanju Zagrebačkog holdinga, podružnice Gradska groblja (mrežne stranice Grada Zagreba, 2011.).

Na terenu, stvari su nešto drugačije. U vijestima Jutarnjeg lista iz 2014., napis o stanju na Mirogoju: “Ekskluzivno otkrivamo: na Mirogoju se na stazi između grobnica nalazi ilegalno groblje. Otkrili smo 50-ak ilegalnih kaseta, a broj je sigurno veći. … Na polju 117 ugrađene su tek prije par godina. Jedna takva kaseta košta 10.000 eura. Dakle, zaključuje autor teksta, Miran Dešković, ekipa Jutarnjeg na dva susjedna polja našla je 41 kasetu. Dakle, samo na njihovoj prodaji groblje je moglo zaraditi 410.000 eura.” Uprava Gradskih groblja tada reagira izjavom kako je Mirogoj zaštićeno kulturno dobro pa je za bilo kakve radove (dakle i za micanje ili prijavu nelegalnih mjesta) potrebna suglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Nakon oklijevanja, iz Zavoda su rekli da suglasnost nije izdana, dakle riječ je o bespravnoj gradnji. … Na kraju cijele priče navodi se da “…Ministarstvo kulture donosi sljedeće očitovanje: kaseta je ilegalna, no moguće je zatražiti njenu naknadnu legalizaciju, pa upućujemo Groblje da to učini.” Na ovom mjestu, u ovom tekstu dodatno prostora bi uzelo da započnem temu micanja kostiju u skupnu grobnicu, zaslužnih građana, o čijim je grobnim mjestima nekoć brinulo društvo, koje su zadužili. Danas je moguće, da njihove kosti, nakon 10 godina ne plaćanja grobnih prostojbi budu maknute, a da se na izvorno mjesto ne mora postaviti oznaka o osobi koja je tu bila izvorno pokopana. Još više prostora bi uzelo navođenje, nikada riješenih prilaznih, cestovih, urbanističkih problema.

Mirogoj je nastradao strašno. Šetala sam njime, od potresa desetak puta, uvjerila se, snimila. I iz medija saznajemo da je Mirogoj devastiran, cijele arkade, narušena je statika stražnjih tornjeva crkve Krista Kralja, zbog masivnih zvona, kojima je prijetilo urušavanje. Saznajemo kako je u potresu nastradalo više od 6.000 grobova, a time oštećeno gotovo 100.000 korisnika. Groblje je otvoreno, ali posjet je na vlastitu odgovornost. Brojni nadgrobni spomenici su urušeni, izmaknuti, klimavi, opasni. Oni, tipa obeliska, smješteni oko naše grobnice prijete da padnu na naš grob. Na ponekom je naljepnica: pazi, pada. Ili: prilaz na vlastitu odgovornost. Arkade su poduprte i ograđene rešetkastom ogradom, poput zatvorenika kojeg se štiti od nemogućeg bijega u bolje sutra. Ispred rešetaka organizirana su mjesta za polaganje svijeća i cvijeća. Svako podrhtavanje predstavlja dodatnu opasnost. Uz sve što smo mi, kao korisnici uplaćivali za grobna mjesta – nad kojima nemamo čak niti vlasništvo (već pravo korištenja i ukopa) – uz sve što se, navodno, poduzimalo za održavanje ovog zaštićenog kulturnog dobra. Uprava Groblja traži pomoć Vlade, uz navod (24 sata, 4.4.2020.) da “nijedan grob koji su radila Gradska groblja nije oštećen”. Uključuje li to i prije spomenute grobne kasete, za koje ćemo, na kraju vjerojatno saznati da su – legalizirane. Upućuje se poziv i Ministarstvu kulture da pomogne pri sanaciji i obnovi. U istom tekstu upravitelj groblja navodi: “… oštećeni su oni koji su, na primjer, povezani mortom, dakle radi se o staroj ili nekvalitetnoj gradnji. Posebno su stradali oni koji se sastoje od spomenika ili ukrasa”. Znači li to da arhitekt Mirogoja, na kojeg su se do tada pozivali, Hermann Bollé, graditelji, slavni kipari, umjetnici i umjetnice te njihove lijevarske ili kiparske radionice, nisu znali što rade, pa se sve tek “povezano mortom i nekvalitetno”? Mogla bi u nedogled, ali Dan je mrtvih, dan Svih svetih, pa Dušni dan.

On je simbol našeg odnosa prema mrtvima i prošlosti, prema sebi. Ovako veličanstven i monumentalan, a sada umoran i porušen, na brijegu na kojem počiva, definira cijeli grad i savjest ljudi u njemu.

Popis ilustracija: