Slikovnost: Toulouse Lautrec

POSTELJE

Gdje ćemo spavati,
Htjedoh ga upitati milijun puta,
Gdje i uz koga?
Dok spavaju,
Ljudi se nemilice stisnu jedno uz drugog
I bez razmišljanja ugođeno dišu
Poput orkestra nakon uštimavanja
Koncert-majstora mraka.
Ponekad se i za ruke uhvate
Kao da će potrčati i s litice skočiti
U bistru, modru vodu
Ispod koje ribe dišu na škrge,
A trave na svjetlost.
A znala sam što ćeš reći:
Kad si mrtav, mrtav si
I ništa ti više nije važno,
Pa sam prešutjela i pitanje
I spoznaju da sam u prošlom životu sigurno bila
pingvin,
Jer sakupljam kamenje kao pingvini zaručničko
prstenje,
Iako mi je zimi hladno
Kao u grobnici.
Samo velim:
„Čudno mi je odlaziti baki na grob,“
Pa uzdišem, lomim suze na fraktale i nastavljam:
„Kao da samoj sebi pripravljam krevet.“
I plačemo nad posteljama.