„Nisam našla pouzdane pisane dokaze da su tvoji – begovi, rekla mi je nedavno poznanica do čijeg mišljenja držim. Ako sam do sada u to bio i uvjeren, i ako su se prema Begtaševićima kao begovima odnosile generacije Konjičana, to ne znači da smo i ja i Konjičani bili u pravu. Dugovječnost mišljenja ne jamči njegovu ispravnost.“

Ne znam ko je poznanica gosp. Begtaševića, je li to antimitološki nastrojena gđica Čusto ili ne, no to i nije važno. Umjesto poznanica do čijeg mišljenja i ja držim, ali u drugim kontekstima, obratiću se primarnim historijskim izvorima te sekundarnoj literaturi do kojih NAUČNO držim. Jer historija se i piše i kritikuje na temelju primarnih izvora, prije svega, ali tradicija ima svoje mjesto u historijskoj analizi, uz primjenu metoda za analizu oralne historije. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u fondu djelovodnih protokola (sidžil) sarajevskog mulle-vrhovnog šerijatskog sudije, pod čiju jurisdikciju je spadao i Konjic, nalazi se i sidžil № XVIII, a na str. 85 toga protokola zaveden je popis ostavine iza umrlog Bektaš-bega sina Ali-begovog iz Gornjeg Konjica. Njegovi nasljednici bili su: žena Fatima, ćerka Isa-begova, punodobni sin Mustafa-beg i maloljetna ćerka Mejrema. Umrli je ostavio iza sebe čistu ostavinu u iznosu od znatnih 627. 002 akče (obračunski sitniji srebreni novac), a u dobrotvorne svrhe je oporučio 1/3, po starom šerijatskom pravilu, što je iznosilo 209. 000 akči. Timari porodice su se nalazili u selima Nevizdraci, Dobrigošća i Bradina, skupa sa ishodnim kućama. Mustafa-beg Begtašević bio je poznati ajan konjičkog kraja početkom XIX vijeka. U jednom drugom dokumentu pominje se Salih-beg Bektašević, osoba iz istog razdoblja. Jasno je da se radi o sekundarnom prezimenu, pa bi se moglo razmišljati da je Bektaš-beg bio pripadnike neke starije lokalne porodice, najprije će biti ili Repovaca ili Buturovića ili Alagića. U tom kraju zapaža se izrazit rast sekundarnih prezimena koja se osamostaljuju dok u Krajini takvi nadimci nikad ne postaju nova prezimena , na primjer.

Sve je ovo odavno dobro poznato u nauci. Dokumente nije otkrila moja malenkost, nego učeni kadija i zaslužni istraživač Derviš-begefendija Buturović-Fazlibegović u svome veoma značajnom velikom, monografskom, radu „Isprave Spahiskih Porodica iz Nahije Neretve“, POF, VI-VII, 1956-57, pp. 193-258, na pp. 251-57. Treba samo čitati!!!

Mimo historijskih dokumenata, o nečijem begovskom porijeklu sudi i kolektivni sud ljudi koji su u tom društvenom sloju živjeli na tradicionalan način i on NIKADA NE GRIJEŠI što su brojna istraživanja potvrdila. Nikada se u BiH-ako se 1945. g. uzme kao vremenska granica iznošenja tradicija- nije ispostavilo da neka porodica za koju se tvrdilo da je begovska nije begovska. Moja rahm. nena Đula rođ. Filipović (1890-1974) znala je tu tradiciju do u tančine i prema njenom sudu, pored tolikih drugih ljudi, Bektaševići~Begtaševići su bili begovi i ništa drugo. Ugledni i učeni sudija Tahsin Begtašević , koji je dosta godina živio i u Banjoj Luci, bio je prijatelj porodice i oslovljavan je uvijek i samo kao Tahsin-beg. Tahsin-beg je živio i u Sarajevu i, sticajem okolnosti, bio očuh mamine drugarice iz djetinjstva i imenjakinje rahm. Nadije Alihodžić-Sarač. I mama je zvala toga čovjeka isključivo Tahsin-beg.

Analizirani neuspjeli pokušaj dekonstrukcije historije porodičnog statusa uklapa se u duhovnu atmosferu portala na kom je objavljen. Naime, portal nomad.ba u proklamovanoj, ali često neispoštovanoj namjeri da se bori protiv mitomanijâ, često sâm proizvodi nove mitove. Kao jedan od jadnijih proizvoda takvog karaktera mogu navesti „nekrolog“ koji je mom ocu na tom portalu objavio urednik portala, džezer i organizator kulturnih i zabavnih eventa Edin Zubčević. Vid. https://nomad.ba/zubcevic-profesor-tunjo. O mom ocu, povodom njegove smrti 26. II o. g., pisano je, pretežno, nekompetentno i senzacionalistički. Doživio je moj otac i takvu post mortem uvredu da mu govor u ANUBiH drži čovjek koga je intelektualno prezirao i nad kim se etički i socijalno gnušao: Esad Duraković. Ali bezobrazno-nepristojni mahalsko-okošankovski karakter neodgovornog brbljanja koje je Zubčević ispoljio u tom nekrologu zaista nema takmaca. Odurno je, na primjer, kako Zubčević pod vlastita sjećanja podvaljuje jus murmurandi jedne sarajevske neformalne interesne grupe. Zato bi i proizvode koje potpisuju gđica Čusto te gospoda Dautović i Sulejmanagić, a džezer i organizator kulturnih i zabavnih eventa Zubčević objavljuje na portalu nomad. ba trebalo, ipak, uzimati cum grano salis.