Jedno sociološko pitanje: Ako javno glasilo, tiražne novine, donose vijest o otvaranju luksuznog javnog šekreta (nužnika, govnarnika) od strane jedne ultrablesave starlete, čiji je zadatak da javnost informira o nečemu vrijednom, sadržajnom i relevantnom? Pitate se O ČEMU? O nekim djelima humanosti, kreativnosti, javnog boljitka, o spašavanju onoga što čini naš svijet, o tragu olovke na papiru i boje na platnu, o titraju žice i tipke s kojih se otkida glazba mira i utjehe? Naime, ako zaista sami sebe moramo promovirati, ako neke kreativne proplamsaje moramo registrirati u mraku javne špilje, zašto da uopće postoje novine i javna tv? Kome oni služe? Zašto zagađuju prostor, stvaraju nelagodu i mučninu, zgražanje i odbojnost? Koliko košta minuta tv priloga, koliko pola stranice, za nekoga tko stvarno ima što reći i objaviti?

Taj gradski ološ, izopačen, nedarovit, kriještav, nametljiv, smrdljiv od lijenosti, ovdje se prodaje pod neku “kremu ” i “avangardu”? Smiješni transverstiti, naduvani “plastičari”, kokainske kokoši ,klupske i podrumske anakonde i alapače, to da je društvena “scena”, s raspletima i zapletima njihove zbrkane, klošmerske privatnosti, čiji su “mirisi”, baš adekvatno, ponikli u nužniku?

A javnost guta, guta, grabi ogromnom žlicom i nikad joj dosta. Polupismena, blazirana, rastočena i rastrovana, zbijena u tor, zaplašena i popišana, ta naša “gomila” i ne zaslužuje bolje, kad dobro razmisli, nego da nagađa o domjenku u predvorju zahoda, o perikama, umjetnim trepavicama, presađenim visuljcima i napumpanim sisama, kojih je tamo bilo u izobilju. Sodoma iGomora su priče iz dječje slikovnice. Ono pravo, rekli bismo, tek dolazi. Generalne probe odvijaju se na svim stranama svijeta, a ni mi, na sreću i ponos, ne zaostajemo.