Mladost je beskrajna, tajna naše jednakosti besmrtna, i samoća bajoslovna. Mučeništvo je zamka za one koje tlače, jedino je pobjeda poželjna. Ispričat ću je.

Vuillard u „Ratu siromaha“

1.

Na pitanje o „temelju“ života sofisti ukazuju na činjenicu da nam je život „dan“ i da ga stoga moramo „opravdati“. To opravdanje temelj je svake filozofske čestitosti uz napomenu da je čestitost bez opravdanja ništa više do navike i puke empirije. Dakle, ispravnost čina počinje pitanjem odakle jezik, pravo, država…porijeklo im nije u prirodi, nije „izraslo“ kao prirodne stvari. Djela su čovjeka, nešto „napravljeno“, nešto uspostavljeno po ljudima. Zato te datosti, kaže Hotimir Burger pišući o Cassirerovoj filozofiji simboličnih oblika, nemaju karakter prirodnih stvari nego „jesu“ ukoliko „važe“ a one važe onoliko dugo koliko traje akt postavljanja koji je ćudoredan i kao takav jest samo ukoliko se mijenja jer se korijeni u nomosu koji stalno biva netko drugi, u skladu s time da ga postavlja čovjek. Temelj je ćudoređa, dakle, njegov nastanak, te se na pitanje “zašto” mora odgovoriti historijski što znači da je sofističko znanje u bitnom historijsko osvjedočenje – eshaton bez telosa. Za Sokrata je forma temelja života „ne na početku“ nego na kraju, u telosu – jednostavnost kao jamac istinitog.

Oni koji žele uzvišenost ciljaju na velike intelektualne priče sa univerzalnim značenjima. Oni koji žele guštat u društvu spektakla žele formu društvenog života u kojoj se društvo kao cjelina potvrđuje a da se i ne trudi oko svog utemeljenja jer „koliko ima govora – kaže Lyotard – toliko ima načina da se pobijedi“.

U imaginarnom odvajanju pamćenja od života rađa se horizont opstanka. Kada je sve jednako stvarno „stvarnost“ više nema smisla. “Distinkcije koje postoje – kaže Baodrillard – između “stvarnog” i “imaginarnog”, “označitelja” i “označenog”, “površine” i “dubine”, “privida” i “suštine” su bespredmetne. Da bi neka stvar imala smisla, njoj je potrebna scena, a da bi bilo scene, potrebna je iluzija, minimum iluzije, imaginarnog kretanja, izazivanja stvarnog, onog što vas uznosi, što vas zavodi, što vas revoltira. Bez ove dimenzije koja je sasvim estetska, mitska, ludička, nema čak ni scene politike, na kojoj bi nešto moglo postati događaj.” U tom nedostatku “scene”, u stvari razdijeljenog životnog prostora, sve je u prvom planu, sve je na površini i kao takvo potpuno prozirno, bez dubine, bez tajne, potpuno vidljivo u svojoj prenatrpanosti. Kako se ne može pronaći pouzdana točka oslonca, neki nesumnjivi nivo stvarnosti, tako se više ne može ni proizvesti iluzija. Iluzija jednostavno više nije moguća. To je stanje u kome stvarnost postaje svijet bez iluzija. Pa ipak stvarnost nije utemeljena – kaže Derrida – sve je tekst i ničeg nema izvan teksta. Praksa sjećanja u kojoj se kao u tekstu pojavljuje naknadna količina značenja porijeklo je samog ratio.

2.

Analiza politike prijateljstva govori o heteronomičnoj i asimetričnoj zakrivljenosti društvenog prostora u kome odnos prema drugom prethodi svakom “zakonu”. čak se može reći da su heteronomija i asimetričnost odnosa prema drugom a priori zakon, zakonitost samog zakona.

One otkrivaju odgovornost kao odgovornost pred drugim, koja prethodi svakoj autonomiji, i koja nema smisao hijerarhijske razlike. One su u osnovi iskustva jednakosti koje treba da se oslobodi bratske i falocentrične sheme prijateljstva. Sama ideja prijateljstva se, prema Derridi, u toku svoje povijesti preobražavala: “Za mene uvijek postoji, i mislim da mora postojati, više nego jedan jezik, moj jezik i jezik drugog, i ja trebam pokušati pisati tako, da jezik drugog ne trpi od mog jezika, da me pretrpi a da od toga ne trpi, da primi gostoljubivost mog jezika a da se u njemu ne izgubi, da se u njega ne uklopi. I uzajamno, ali uzajamnost nije simetrija – prije svega zato što ovdje nemamo nikakvo neutralno mjerilo, nikakvu zajedničku mjeru koju bi dao neko treći. To se mora izumijevati u svakom trenutku, u svakoj rečenici, bez osiguranja, bez apsolutnog upozorenja.” Ovako ponuđena politika prijateljstva treba spojiti na istoj utopijskoj razini etiku i politiku. Ako prijateljstvo opstoji u mogučnosti neograničenog govora tada se empirizam prijateljstva javlja u odgađanjima i odstupanjima govora, u ironičnoj opuštenosti, a metafizika naprotiv u oduševljenosti i razvratnosti govora, u ekstatičnoj komunikativnosti. No budimo oprezni. Ako govorimo o prijateljstvu, na kraju možda više nećemo biti prijatelji. Razdvojili smo se zato što smo si došli preblizu ili zato što smo se međusobno suviše udaljili. Ako ne možemo govoriti o prijateljstvu i ako postoji nešto o čemu ne smijemo govoriti, onda više nismo prijatelji. Kada smo dakle prijatelji? Možda onda kada govorimo i više ne možemo govoriti, kada si možemo sve i istodobno ništa kazati.

S druge strane, neprijateljstvo je neutemeljivo, određeno neobjašnjivom proizvoljnošću volje za uništenjem i pukom „čovjekolikošću“, ono je deklarirani naum da se drugome nanese zlo. Neprijatelj je onaj koji svojim “radom-protiv” cilja da nanese štetu onom “ja” koji se osijeća ugroženim, koji radi protiv mene, za razliku od protivnika, riječima Aleksandera Garcie-Duttmanna, čijim se radom protiv vas i njegovim agonalnim akcijama možete mjeriti, bez obzira u kojoj mjeri jedna strana nadmašuje drugu ili tko odnosi pobjedu. Neprijateljstvo je neshvatljivo i ni sa čim usporedivo, neprijatelj uvijek ostaje neprijatelj, on je pamćenje koje zauvijek progoni. Tako Schmitt ističe kako pojam do kojeg mu je stalo „svoje značenje ne poprima u uništenju neprijatelja, već u obrani, u mjerenju snaga, te u uspostavljanju zajedničke granice“. Pitanje neprijateljstva uvijek je I pitanje o njegovoj opstojnosti, napada li me izvana ili iznutra, da li je neprijatelj projekcija, halucinacija, simptom paranoje, neprijateljstvo brata, život pod prismotrom “radikalnijeg drugog”. Apsolutni je neprijatelj onaj kojeg se demonizira. I kako ga prepoznati? Jer, “jao si ga onome tko ne poznaje neprijatelja jer ću mu ja biti neprijatelj u sudnjem danu”.

3.

Lyotardova kritika metanaracija pokušaj je artikulacije modernih političkih ideologija u svijetlu katastrofalnih posljedica koje proizlaze iz njihove primjene te propitivanje uloge intelektualaca u kontekstu „postmodernog stanja“ tj stanja radikalne modernosti. Počinje dvijema uvodnim premisama tvrdeći da nijedna politička doktrina nije sadržajno homogena ni logički koherentna niti predstavlja ono na čemu inzistira. To implicira da je figura angažiranog intelektualca rezultat jedne humanističko-mesijanske zablude, realno-pragmatičnog cinizma ili otuđeno – deformirane svijesti.

Političko nasilje rezultat je same unutarnje strukture političkih utopija kao spoja različičitih elemenata među kojima već prevladava jedan od njih koji se pretvara u hegemona društvene stvarnosti u pokušaju realizacije društvenih utopija. To je ujedno i razlog odbacivanja metanaracija – utopija u ovom svijetu najboljem od svih mogućih svjetova. Da li je političko zlo rezultat nepravilne primjene političkog ideala ili sam ideal u sebi sadrži političko zlo. U pojmu ideala, kaže Mile Savić u tekstu pod naslovom „Filozofska politika J.F.Lyotarda, ili o refleksivnom pisanju kao obliku dezangažmana“, koncentrirane su sve ključne tradicionalne vrijednosti – lijepo, dobro, pravedno i istinito – i to tako da mogu uzajamno zamijeniti mjesta – dobro može biti istinito ili lijepo i obrnuto. To znači da svi ciljevi mogu biti istiniti ili lažni. Lyotard sve to odbacuje zbog heterogene strukture svakog političkog diskursa, zbirke različitih priča koje nemaju iste zahtjeve i ne teže ostvarenju istih ciljeva. Dakle, već u unutrašnjoj konstituciji svake političke ideologije ili subjekta učinjeno je više različitih nepravdi što čini razumljivim zašto se različite nepravde čine prema političkim protivnicima. Razlike se utvrđuju na osnovu autoriteta kao krajnjeg izvora njihove legitimacije. Stoga je za Lyotarda diskurzivna delegitimizacija političkih autoriteta, a ne izbor pravedne strane u političkom sukobu prvi korak u obustavljanju nepravdi i ima prednost pred političkim autoritetom angažmana. Sam autoritet je najsumnjiviji i potencijalno totalitaran. Jedini vrhovni autoritet političkog djelovanja mogla bi biti pravda. Nadalje, ni svi politički sukobi nisu iste vrste. Lyotard ih dijeli na sporove i raskole. Nemogućnost racionalnih riješenja vodi u agon stalni sukob i u konačnici rat. Ukazujući na spomenute terminološke zavodljivosti i ideološke zablude postmoderna teži reartikulirati moderne politike ali ne kao koncept nove politike nego kao kritiku koncepta realizacije utopije neposrednim političkim djelovanjem i angažiranih intelektualaca kao njihove avangarde koji u pervertiranoj ideji ljudskosti gube svijest o vlastitim granicama i kompenziraju je idejom univerzalnosti. Tako, senzibilitet za nepravdu počiva na zamisli utopije bez političkog subjekta što znači uspostavu pravde za sve a ne uspostavljanje opće pravde. Totalitarizam je moderan – kaže Lyotard – demokratski put naginje teroru.

4.

Što je za Lyotarda intelektualac? Intelektualac je netko ko sa zabludom da predstavlja univerzalni subjekt historije čini nove nepravde nesvjesno braneći svoju političku poziciju čak do samožrtvovanja. To je put moraliziranja politike što u pravilu vodi do političkog terora. Predloženo riješenje je refleksivno pisanje jer govoriti znači boriti se, u smislu igranja jezikom bliskim poeziji. Zato, nije naša dužnost da isporučimo realnost, nego da izmislimo aluzije na mislivo koje ne može biti predstavljeno. To što ne može biti predstavljeno i politički ostvareno u formi nekog pozitivnog političkog poretka je pravednost ili kako bi rekao Lyotard: pravednost je nemoguća kao pozitivna forma ali je obvezujuća kao ideja.

Kraj metafizike počeo je „pojavom čovjeka“. Prevladavanje moderne počinje kritikom prosvjetiteljstva. Radikalizacija prosvjetiteljstva zbiva se u medijima rada, jezika i vladavine. U umjetnosti forma je posrednik između istine i gledatelja. Umjetničko djelo može biti jedinstveno u formalnom smislu ali i da mu nedostaje istina. Umjetnik je, kaže Nikolas Hartman, vidovnjak. Tako Kralj Edip određuje tragiku kao ironiju: „Nije uništenje tragično, tragično je to da spašavanje postaje uništenjem, tragika se ne događa tako što junak propada, nego tako što čovjek propada na putu kojim je krenuo kako bi izbjegao propast“. POETSKA PRAKSA djelovanje je koje teži iz sebe samoga vlastitom upijevanju i stoga proizvodi neuspijevanje te tako i nesreću onoga koji djeluje. Usud je nas modernih sud koji svakodnevno donosimo i dokle god sudimo živimo u prisutnosti tragedije. Društvena borba ne smije biti birokratska već strastvena.