U vrijeme kad smo pohađali gimnaziju često smo se sastajali kod Silvija Novaka u kući njegova pradjeda Vjenceslava Novaka, književnika o kojem smo učili u lektiri. Silvije Novak, zvani Bibi, svirao je gitaru, i to onako klasično, s prebiranjem žica, a ne odvaljivanjem akorda, Željko Belaj je svirao gitaru, frulu, def, afričke bubnjeve, čak je i Vlado Tomić znao tri-četiri akorda i držati gitaru kao da zna mnogo više, ja svirao drombulju ili udarao u veliki bas-bubanj, a po potrebi sam znao recitirati od Vidrićeve “Gonzage” (…i koji su mnogo ljubili, i oni su Bogu zvani…), preko Miroslava Antića i “Mostarskih kiša” Pere Zupca do Cesarićeva “Povratka” (…možda će se opet u poljupcu naći neka ista usta…), sve takve stvari. Sve u svemu, ako su na naše sjedjeljke zalutale i kakve ženske, mogli smo izvesti pravi kulturno-zabavni program – samo da bi tucali. Najveći je problem bio što su na naša okupljanja svraćale neke ženske tako rijetko da se to moglo na prste izbrojati. Ipak nam je uspijevalo iskamčiti neke slatke puse u mraku, ali za svaki pravi tuc trebalo je svirati, pjevati i recitirati najmanje dvjesto sati, a koliko su rijetko svraćale da se toliko sakupi moglo je potrajati i dvije-tri godine. Kao što se vidjelo od samog početka, kultura i umjetnost su oduvijek bili vrlo cijenjeni i istovremeno slabo plaćeni.
Došle cure ili nedošle, ipak sam uvijek volio svratiti kod Bibija. Prvo, zapravo je stanovao u susjedstvu, na prvom susjednom brdu, trebalo mi je desetak minuta do njega ili nazad. Drugo, kuća Vjenceslava Novaka na vrhu Mlinarske ulice izvana ne izgleda ni posebno upadljivo ni atraktivno, ali je iznutra nešto jedinstveno. Stoljetni namještaj, stare slike, gomila sablji i mačeva, helebarde i kubure… Kao u muzeju, ali nekom u kojem se živi, i to vrlo prijatno. Bibi ima i malko starijeg brata koji nas je jednako srdačno primao i kadikad se pridružio, ali zvijezda obitelji bila je majka. Majka je izgledala profinjeno, skladno, besprijekorno uredno, prozračno, kao model za neku Disneyevu dobru princezu, a ponašanje joj je bilo jedinstveno, sasvim u skladu s izgledom: kao da neka britanska aristokratkinja srdačno prima u goste uvažene prinčeve, a ne ofucane čupavce, pa smo se i mi trudili pred njom ponašati maksimalno pristojno.
Utoliko me obradovalo kad je Bibi najavio da sprema poseban tulum na koji će pozvati mnoštvo najrazličitijih ljudi, ali me i iznenadilo kad je nekoliko puta provjeravao hoću li sigurno doći, kao da me se mogao riješiti čak i da me nije pozvao. Može biti da je bio posrijedi osamnaesti rođendan, dan punoljetnosti, pa su pripreme krenula dva mjeseca ranije. Svaki drugi dan me upozoravao da ne zaboravim doći! To je postalo sumnjivo. Naravski da sam se odmah ponadao da me to neka prekrasna neznanka želi upoznati, pa je zamolila domaćina da to sredi, kako se često događalo u mojim priželjkivanjima, ali jok! Kad sam krenuo istjerati stvar na čistac, učas me razočarao. Riječ je bila o tome da se te večeri očekivalo da će neki mladi pjesnik čitati svoje stihove, neki za kojega već dosta ljudi zna i o kojemu se sve više govori, a Bibi je najavljivao njegov nastup kao specijalitet večeri. Taj je dočuo da i ja u tu kuću zalazim i stalo mu je da ga upravo ja čujem. Neki Čičak. Nikad čuo. Ivan Zvonimir Čičak. Ime mi je zvučalo izmišljeno. Ne samo da nisam nikada čuo za njega nego nikada nisam ni upoznao nikoga tko bi imao dva imena, a kamoli da se preziva Čičak. Dobro je to prezime. Čim ga čuješ, odmah se zakvači – kao čičak – odmah ga zapamtiš. Nije to prezime kao Budiša, pa da se se još dugo buniš: Budišić, Brudiša, Bundiša, Butiša, Buuu… nekako. Prezime je zvučalo najizmišljenije, kao nadimak. Ako je nadimak, onda je ono “Zvonimir” prezime. Kakvo li je to prezime? Gdje je “ić”? Sve u svemu, već mi je ime izgledalo nemoguće, neuvjerljivo, a ako je sve izmišljeno – čemu to? To mi je pak djelovalo pretenciozno i pubertetski. Netko umisli da je pjesnik, a prva mu je stvar da si izmisli pompozno ime. Ideš!
To mi je tim više išlo na živce što je moje kršteno ime Petar Krešimir, a radi jednostavnosti sam se predstavljao samo kao Pero. Dapače, dobar dio tekstova koje sam do tada objavio potpisivao sam samo s “p.k.” ili nikako. Imao sam tada dvadeset godina i već sam objavio gomilu novinskih tekstuljaka, ali i neke pjesme i priče, neki su bendovi skladali muziku na moje riječi i izvodili na čagama, a bio sam i urednik u zagrebačkom “Omladinskom tjedniku” koji je bio prilično popularan u mladeži. U ograničenim krugovima nekoliko kafića po kojima smo se oblokavali, u nekim društvima kojima sam upao na tulume i na faksu
uživao sam glas pjesnika. Pa kao, objašnjavao je Bibi, novi pjesnik bi rado da se predstavi drugom pjesniku, tj. meni. To mi je tek bilo sumnjivo. Ne kani me valjda tucati! No u više navrata već su me napastovali razni dosadnjakovići da im objavim pjesme u “Omladinskom”, pa mi je insistiranje da se i ja pojavim izgledalo kao klopka: iskoristiti će zajedničko prijateljstvo s Bibijem da bi uvalio neki pjesmuljak za objavljivanje.
Ionako razočaran što nikakva tajanstvena neznanka nije u igri, kad sam već pristao doći nisam se više mogao predomisliti, ali tako i tako nisam znao zanimljivije mjesto gdje bih navečer otišao, a uznosila me i poznata stara luda pomisao: bit će tamo i nekih curica…
Kada sam navečer stigao do Bibija ondje se već okupila gomila ljudi. Mladi pjesnik zasjeo nasred najveće sobe, čita pjesme, a oko njega se okupilo društvo koje je došlo s njim i pobožno slušaju. Jedan od onih iz njegove pratnje prebire po gitari. Muzička pratnja. Gurnem glavu kroz vrata i poslušam nekoliko minuta. Mladi pjesnik je čitao dobro, doduše pomalo patetično. Imao je snažan glas, čisti izgovor i dobru dikciju, ali su mu pjesme bile loše. Sve nešto o Hrvatskoj, napaćenoj i jadnoj, drevnoj, junačkoj, Bog je gleda odozgo i plače, anđeli lete ponad nje i brinu nad hrvatskim narodom, pjesnik je razapet bolom i ljubavlju za svojom zemljom i njezinim ljudima, a posvud okovi, u njemu vrije krv pradjedova i Matije Gupca, čuči pjesnik na vjetrometini, penje se na Golgotu… mrak čisti! Gomila nategnutih stihova, banalnih i nezgrapnih rima. Krenem po drugim sobama vidjeti kakve su se ženske pojavile, pa završim u kuhinji i navalim žderati i piti i šarmirati neke cice-mice koje su mi se našle na dohvatu. Kroz otvorena vrata i dalje se dobro čulo kako se pjesnik dernja: arhanđeo Gabriel mu je osobno donio navještenje, pjesnik ima poruku za sve Hrvate, srce mu plamti ko buktinja na pragu novog doba, ali ne zna kako da se izrazi jer je ta poruka tako široka, duboka i teška… Bibi Novak svrati u kuhinju i prevrće očima. Kaže, nije mu jasno, tog su mu tipa neki hvalili. Rekoše mu – to je protestna poezija, nešto poput Dylena i Donovana.
Čim je predstava završila mladi pjesnik se kao slučajno stvori pored nas. Bibi nas upozna i nestane. Ostadosmo oči u oči. On me nonšalantno zapita jesam li ga slušao. Pita nonšalantno, a beči oči, skače mu žila na vratu, stišće zube i samo čeka što ću reći. Što da kažem s ustima punim kiselih krastavaca i bradom zaprljanom majonezom? Klimnuh glavom. On odmah zapita što mislim o njegovoj poeziji. Nije me gore mogao pitati. Rekoh – dobro. Što da mu drugo kažem? Ništa lakše nego povrijediti pjesnika, a povrijeđeni pjesnik je poput ranjenog nosoroga. Već sam naučio da je u takvim prilikama najbolje reći samo ono što omogućuje da se iz neprilike što skorije izvučem.
On se ozari i kaže kako mi tu poeziju, jasno, ne može dati za objavljivanje. Em cenzura, em policija, em komunisti, em Srbi… razumijem valjda. Kako je to rekao pade mi kamen sa srca. Ne kani me gnjaviti! Klimnuh glavom još jednom i tako sam ga skinuo s kurca. Dapače, oslobođen prijetnje rekoh da su mu pjesme sjajne, samo neka se oslobodi vezanog stiha, nategnutih rima, ofucanih metafora, tematike osamnaestog i devetnaestog stoljeća i bolesne patetike. On se silno obraduje uvidjevši da sam ga stvarno slušao i dobro uočio karakteristike njegove poetike. Jedino, reče, nabrojane osobine smatra kvalitetama i ima pouzdanja da ću i ja kad-tad shvatiti ukorijenjenost pjeva u svjetonazoru, dekadentnost nove nazoviavangardne i ljevičarske poezije bez duha koja preplavljuje biće hrvatskog pjesništva. On je uvjeren u svoju misiju i da će uskoro svi shvatiti i prihvatiti vrijednosti koje prometejski donosi, a tada će meni prvome dati i pjesme za objavljivanje. Tada može, rekoh, tada svakako.
Potom me on upita odakle sam. Kako – odakle? Iz Zagreba. Rođen u Zagrebu, odrastao u Zagrebu (Daruvar i Bjelovar nisam spominjao), zagrebčanec. Ne, odakle sam porijeklom? Otac mi je iz Imotskog, majka iz Posušja, Hercegovina. – A, prava hrvatska korenika! – reče on, potapša me po ramenu i napusti vrlo zadovoljan.
Nakon toga smo se kadikad sreli u gradu i uvijek me je s poštovanjem pozdravljao, kao pjesnik kolegu pjesnika, ali sam oprezno izbjegavao upustiti se u bilo kakav razgovor da opet ne bismo došli do pitanja poezije ili porijekla ili, još gore, da nije u međuvremenu zaključio kako je njegova poetika već pobijedila.
Prvi od tih susreta sam naročito upamtio. Nedjelja ujutro, kraj proljeća ili početak jeseni, dan lijep, sunčan. Torbica i ja se vraćamo s nekog cjelonoćnog tulumarenja, pa na Trgu Republike zasjednemo na stolice ispred kavane “Dubrovnik”. Lijeno gledamo ljude, golubove, tramvaje, fasade na suprotnoj strani i oblake. Kad odjednom, iz pravca “Gradske kavane”, dolazi preko trga sedam-osam-devet mladih grmalja u zelenim komandosicama, svaki s kapom poput “zelenih beretki” u filmovima, kao uniformirani, hodaju zbijeni, žustrim ujednačenim koracima. Razmiču se ispred njih nedjeljni šetači i golubovi.
– Odakle ovi? – zapitam se.
– S mise u katedrali – reče Torbica.
Priđu oni bliže, kad – moj poznanik, pjesnik Čičak, maršira im na čelu. Kad su stigli bliže moglo se zamijetiti da na beretkama, jednobrazno kao vojničku značku, nose ušiveni bijelo-crveno hrvatski grb. Bilo je očito da se osjećaju snažni i nezaustavljivi kao komandosi u misiji, da su snažniji sa svakim prijeđenim korakom, ali i da su napeti i prestrašeni da bi bilo dovoljno jednu „Bu!“ da se rasprše. S jedne strane su izgledali neugodno, prijeteće, ali su neodoljivo podsjećali na maškare s Princom karnevala koji predvodi paradu. On me prepozna i mahne rukom za pozdrav. Smilio mi se. Kimnem mu glavom za odaziv.
– To ti je frend?! – zgrane se Torbica.
– Kolega pjesnik – objasnim. – Žao mi ga je. Piše poeziju koja može upaliti samo kod časnih sestara i pristalica predbračne čistoće, a to će slabo rezultirati ikakvim tucanjima. Barem ne u ikakvim značajnim razmjerima.
radio gornji grad 
