Govorit ću i ponavljat ću i bit ću dosadna i inzistentna, sve dok se ova tvdnja ne shvati ozbiljno: U recentnoj hrvatskoj književnosti (osobito poeziji) NEMA velikih imena. Nema talenata, koji svjedoče sami za sebe, prirodno odskaču, jednom strofom ili retkom se razlikuju od “svega ostaloga”, nema blistanja i praska u riječima, nema skladanja i suglasja, koji zvone u uhu i ne daju ti zaspati, dok ih ne upamtiš napamet i ne ponavljaš u solilokviju kao svoje vlastite. Nema i definitivno nema. ta su vremena prošla. Ostaje neki praznjikav osjećaj , koji pokriva ova britka tvrdnja u vezi Brodskog i njegovih suvremenika:”Većina suvremenih stihova je pozija uzgrednih opaski, većina modernih pjesama mogla bi biti u zagradi”. (Derek Wallcot)

Doista, to je paradoksalno, budući da su vremena itekako intrigantna, promjene hektičke, nagovještaji zloslutni, osobne slobode ugrožene, vrijednosni sustavi u rasapu. Pjesnički je materijal posvuda, treba ga samo sagledatri, sažeti i uobličiti. No, naši Ivice i Marice, pjesnički aspiranti, koji bi na povratku kući/izvoru rasuli svoje kamenčiće, zasigurno bi se pogubili u slovnatoj šumi: svi oblutci sliče jedni drugima, pa ako su i drugi rasipali, put je izgubljen i orijentacija pobrkana. U nekom klanu, družbi, generacijskoj formaciji, sve je to više -manje istovjetno, suhoparno, dosadno i nepamtljivo. A klanova i družbi utoliko je više, što je manje osebujnih i samostojećih talenata. I nije čak stvar “odgovora na vlastito vrijeme”, jer nas je i mudri Frangeš davno poučio: ” Vrijednost je poezije u njezinoj moći da od običnog, najprivatnijeg događaja načini univerzalnu viziju”. Stvar je jednostavna ko pekmez: Malo tko to je u stanju i učiniti.

No, zato je vrlo mnogo upornih, ambicioznih, uvjerenih da baš oni trenutno “drže stijeg” i prednjače u proboju poezije u javni prostor. U tomSS uvjerenju ne prezaju ni od čega, krađe, kompilacije, kloniranja stihovlja, nabadanja po tuđim praksama i poetikama, pak bi Ujević zasigurno ponovo pribilježio kao u tekstu MAGNA LATROCINIA: ” Moji su rukopisi otišli pod aristokratske pseudonime i u plagijate skribenata”. Danas bi ih valjda pojela gladna usta “stvarnosnopoetske” aždaje, koja sve guta, ništa ne prerađuje, već izbacuje svoje poluproizvode fanatičnom energijom skribomanske potrebe za “čujnošću” vlastita glasa na svim razinama. I da, nisu bez grijeha ni urednici, nekada uglednih časopisa, koji dobar dio tih sirovina nekritički pripuštaju k objavi, budući da nešto mora “izlazoti” i nekakav se kontinuitet mora održati, u nadi da će se nešto iz toga jednom izlučiti.

Posebno bi poglavlje u našem razmatranju zahtjevali “esejčići”, kakve naši marni mediokriteti proizvode, da bi posvjedočili svojoj generacijskoj gardi. Šteta, nema se vremena za serioznu raščlambu, no svaki će gimnazijski profesor posvjedočiti da oni ne prelaze razinu maturalnih priprema , te da je vidljivo kako potpisnici nisu baš oslonjeni na velike majstore stila, poput Marqueza, Huxleya, Herberta, Kundere, budući da su u silnom žaru brzopoteznog objavljivanja valjda zaboravili sve to uslojiti i posložiti u literarnom iskustvu. Rekli bismo, zaključno: “Oni samo škrabaju, oni samo brzaju, / Ko keder na udici frču se i trzaju, / U muteži love, da im dani prominu, / Pecajuć’ bez kraja tustu slavu-sominu”.

6. studenoga 2020.