Koliko god da je ova pojava teška, toliko je ako je suditi po onome što se posve neuvijeno vidi na društvenim mrežama raširena. Mislim da nema nikoga tko ima Facebookov račun, a da se s tim nije susreo. Naime, za razliku od klasna određenja seljaka, poljoprivrednika, čovjeka koji se bavi poštenim radom i zanimanjem, seljačina je pojam koji se odnosi na zatucane, neodgojene i često nepoštene tipove. Seljačina je ustvari oblik konkretne psovke i ne odnosi se na seljake, ratare, poljoprivrednike i druge zemljoradničke neimare, poštene ljude koji svojim radom privređuju kruh.
Tako seljačina često neotesana poput recimo Donalda Trumpa nema baš ništa s književnim likovima kao što je recimo Ćopićev Nikoletina Bursać ili idiot kod Dostojevskog, iako si olako prisvaja poziciju da je meritum svih stvari. Tako zbog čitave poplave seljačina, svetog mi Interneta kao svjedoka, danas možemo ustvrditi kako su nas upravo takvi primitivci došli glave na svim društvenim razinama i područjima. Devolucija standarda i nametanja seljačije seljačina gotovo da je postao princip. Nema više rezona za uzrečicu kako imamo mangupe u našim redovima jer su ih paradigmatski zamijenile seljačine koje ništa ne razumiju osim onoga što je ne njihovu korist i probitak.

Utilitarizam je od seljačina objeručke prihvaćen kao credo sine qua non bez obzira na to kolika je cijena pšenice ili hartije na kojoj štampaju svoje uratke. Na našem knjiženom nebu to se vidi i bez teleskopa. Postoje književnici bez ijedne knjige, naduveni provincijalci koji se ambiciozno umrežavaju kako bi svojim talentom zablistali u metropoli, seljačine svih vrsta i fela zasjele na urednička i slična mjesta pa guraju svoje i sebi slične, bivši trgovački putnici koji su pokrali prijašnja socijalistička poduzeća pa postali ugledni nakladnici, tu su potom i ideološki trabanti, pravovjerne sluge, nesretne kuharice koje pišu pjesmice o neostvarenim željama, umišljeni snobovi slabe pismenosti, povjerenici svakojakih političkih koterija, lukavi seljačići na koje se uvijek čekalo u svakom režimu da ispune svoju i još nečiju svrhu, navodni književni adepti koji su prisvojili kulturne i literarne simbole i fenomene u svoju korist i tak dalje.

Taj koloplet seljačina duboko svjestan svoje vlastite beznačajnosti, posebno književne, eto, objeručke je prihvatio sve nakaradne osobine sustava koji nas već tri decenije u svakom smislu pendreči i pelješi na svaki način. Hrvatska sigurno nije nikakva pismena zemlja, kao što i nije zemlja radnika i seljaka. Seljačine su motto uspjeha i akteri književničke tajkunizacije. Naši literarni Kerumi, Bandići ili Todorići nisu ništa bolji od svojih uzora. Oni samo nemaju sreće jer su području gdje nema nekog ozbiljnog kapitala pa zato kukaju kako su marginalizirani, neshvaćeni i bez prilike da sjednu na traktor, razviju zastavu, potrube i prođu kroz glavni grad slaveći svoje ideale. Majke mi, muka živa. Pa kad mi takvi napišu još i to da sam ”urbani rasist”, nitko sretniji od mene jer je očito kako je došlo vrijeme za diferencijaciju od seljačina na društvenim mrežama i šire.