Za mene je Sedamdesetprva počela anegdotom kojoj kad se događala nisam pridao nikakvo posebno značenje ni značaj, samo me je začudila, a tek naknadno sam je ustoličio kao osobni početak Sedamdesetprve, iako se vrlo vjerojatno dogodilo već sedamdesete.

Sjedio sam na nekom od onih obaveznih predavanja zajedničkih za desetak grupa, pa su ga smjestili u najveću dvoranu na fakultetu, D 7, ali je bilo toliko dosadno i bezvezno da se jedva popunilo prva tri reda klupa, a i to vrlo rastresito. Lako moguće je to bila pedagogija kod profesora Vukasovića jer se dobar dio prisutnih studenata smjestio što dalje, da ga po mogućnosti ni ne čuje. Strategija u takvim slučajevima bila mi je ipak pokušam nešto slušati, možda nešto i naučim, možda bude manje dosadno, ali je bilo teško usmjeravati pozornost. U jednom trenutku pogled mi padne na otvorenu stranicu velike teke nekog nepoznatog vršnjaka koji je sjedio red niže ispred mene, malo nastranu, pa sam dobro vidio što šara. Prvo je nacrtao nekoliko krugova naizgled proizvoljno razbacanih. Zatim je nespretnim kvrgavim slovima dopisao uz njih: LIVNO, DUVNO, LIŠTICA… Prepoznao sam imena gradića: POSUŠJE, IMOTSKI… Onda je spajao mjesta linijama, vjerojatno cestama i željezničkim prugama. Zainteresiralo me da se netko zabavlja crtajući zemljopisnu kartu, vjerojatno kraja iz kojeg je došao. Neka šaranja očitao sam kao brda ili planine. Iako neuobičajeno nije to bilo nimalo čudno. Svjedočio sam nebrojeno puta da su za vrijeme dosadnih predavanja oni pored mene svašta črčkali i šarali po bilježnicama i marginama knjiga: bebice, kauboje, mačke, cvijeće, aute, brodove, besmislene ornamente, ni ja nisam bio nevin od takve razbibrige. Iako prvi kojeg sam zamijetio da pokušava nacrtati zemljopisnu kartu nije bio toliko zanimljiv da bi me zanimalo druže pratiti što radi.

Kad sam sljedeći put bacio pogled crtež je dobrano uznapredovao. Zapravo je geografski dio bio gotov i nepoznati se bacio na ukrašavanje. Dodavao je nešto nepravilnog ovalnog oblika što je izgledalo kao okvir, ali nekako neuobičajeno nepravilan. Pokušavao sam dokučiti što je, a on u pravilnim razmacima uz taj oval dodao neke kvadratiće koji su izgledali kao nezgrapno nacrtani kolači iz slastičarne. Više sam sve tupo registrirao nego pokušao razumjeti, sve dok nepoznati mladić na vrhu svega nije nacrtao poznati gusarski simbol: lubanja iznad ukrštenih kostiju. To me prenulo. Nepoznati se potpuno unio u šaranje, uz veliku lubanju na vrhu docrtao je iste, ali manje lubanje i prekrižene kosti u svakom uglu. Sad me već zainteresirao. Na marginama je nacrtao nekoliko grbova sa šahovnicama, niz križeva, a kao kruna svega uvalio je veliko, debelo U. Na to sam se sasvim razbudio. Čovjek je potpuno predano unio u izmaštavanje nekakvog ustaškog područja odijeljenog od svega naokolo. Onaj čudni oval bila je bodljikava žica, a „kolačići“ su se mogli očitati kao bunkeri iz kojih su izvirivali teški mitraljezi.

Blenuo sam: što je moglo biti u toj glavi kad ga je toliko zanijela takva maštarija? Nisam se pitao odakle je jer je ono što je nacrtao to ozkrivalo. Ipak sam ga odmjerio kao čudo. Gomila mojih rođaka je iz tog kraja, dobro sam ih poznavao, i većina njih nije bila imuna takvim natruhama, ali mi nije padao na pamet ijedan koliko zadrt i izvitoperen.

Prisjetio sam se tog crtanja ustaške utopije kad sam slučajno svratio na izborni skup Saveza studenata u toj istoj Dvorani 7 i prepoznao autora među najgrlatijim Čičkovim sljedbenicima. Cijeli događaj me izbacio iz ravnoteže, uzbudio i uzrujao. Hodajući prema gradu glava mi je bila premala za sve što se po njoj rojilo. I inače najbolje mislim kad hodam, peripatetik, ali taj put nisam primjećivao ništa oko sebe. Hodao sam ulicama kao automat, nesvjestan okoline, potpuno obuzet svim onim što je naviralo.

Između ostaloga, prisjetio sam se da sam na skupu vidio i Marija Rebca, urednika rubrike „sveučilište“ u „Studentskom listu“. Iznenada sam imao plan koji se morao sprovesti.

Došao sam Gljivi u Preradovićevu i odmah zasjeo na telefon. Imao sam sreće i već u trećem ili četvrtom pozivu dobio Marija na drugoj strani:

– Mario, moramo se vidjeti! Hitno!

Dogovorili smo se naći na Cvjetnom trgu ispod spomenika Petru Preradoviću. Već je pao mrak kada sam otišao da se sretnemo. Mario je već čekao sjedeći na stepenici ispod podnožja spomenika. Bilo je poprilično svježe pa me nije začudilo da je sjedio privukavši koljena na prsa i obgrlivši ih rukama kao da se nastoji sakupiti u što manju gomilicu. Bio je u uobičajenoj militarističkoj vjetrovci sa kapom na kojoj je bila značka „Al Fataha“ jer je snažno podržavao palestinski pokret za oslobođenjem. Masne loknice koje su izvirivale ispod kape spajale su se s kovrčama brade. Podigao je pogled kad sam stao pred njega i kimnuo glavom bez riječi. Nije me iznenadilo jer je izgledao preplavljen vlastitim mislima kao i ja. Krenuo sam bez uvoda:

– Jesi li vidio što se dogodilo? Znaš li što to znači i kamo to vodi?

Iz mene je provalilo sve što se nakupilo, a dok sam izlagao još se nadopunjavalo. Bio sam kao ponesen božanskim nadahnućem, sagledavao sam situaciju kao da je prozirem rendgenom i proročki vidio što će se dogoditi u narednim danima, tjednima, mjesecima, vidio sam sve moguće ishode, a nije ih bilo mnogo i svi su bili jedan lošiji od drugoga. Mario je djelovao zatečen tolikom bujicom riječi i nije postavljao ni potpitanja, samo se neprekidno lagano ljuljao naprijed-nazad, povremeno potvrdo kimao glavom ili ispuštao nemušte zvukove iznenađenja ili potvrde. I sam sam bio iznenađen koliko je ono što se nakupljalo cijelog dana bilo dorađeno, utemeljeno i suvislo. Sve sam znao, prošlost i budućnost, razmjere nevidljivog i još neviđenog, uključio sam sve što sam znao o mojim Hercegovcima i popovima i imao sam plan ne samo što bismo mogli učiniti nego i zašto smo nas dvojica jedini koji možemo išta učiniti. Da ne duljim, budimo operativni, predložio sam. Najbolje što bi se moglo učiniti jest da se ovo što se počelo odmatati prekine i zaustavi što prije da bi šteta bila što manja. Srećom sam ja urednik u „Omladinskom tjedniku“, a on u „Studentskom listu“. Možemo napisati svaki izvještaj za svoje novine, obrazložiti zašto je potrebno hitno poništiti izbore kojima smo prisustvovali i ponoviti ih, ali bi bilo jače, efektnije da ja napišem tekst za „Studentski list“ i on ga objavi, a on napiše tekst za „Omladinski tjednik“ i ja ga objavim. Sutra je posljednji dan da se tekst može uvrstiti u naredni broj „Omladinskog“, ako dobijem tekst do podneva moći ću ga ubaciti. Mario je sve samo potvrđivao kao da ne može doći do riječi zgromljen svim što je čuo.

– Dobro, sve jasno?

Mario je kimnuo glavom i potvrdno zamumljao.

– Da ne duljimo, nije preostalo mnogo vremena, idemo doma napisati tekstove i vidimo se sutra prijepodne!

Žurno sam ga napustio ostavivši ga sjediti ispod spomenika, otišao kući i da ne budim sestru i majku pisao u kupaonici sjedeći na zahodskoj školjci s pisaćom mašinom na koljenima.

Ujutro sam otišao do redakcije „Studentskog lista“ na Trgu žrtava fašizma. Stigao sam neposredno nakon tajnice Elizabeta Pavičić, ostavio joj svoj tekst i produžio do redakcije „Omladinskog tjednika“ na Zrinjevcu. Dohvatio sam se materijala za rubriku aktualnosti na drugoj stranici, napravio prostor za Marijev tekst koji sam očekivao svakog trenutka, no kako nisam znao koliko će biti dugačak, spremio sam i neke rezervne tekstoved i ilustracije za popunjavanje. Predviđao sam da Marijev tekst neće biti kraći od kartice i pol ni duži od tri. U skladu s tim pripremio sam nekoliko varijanti kako ću zatvoriti stranicu.

Do deset Marijev tekst se još nije pojavio. To me još nije zabrinulo, ali u jedanaest sam postao nespokojan. Ni Marija ni teksta! U dvanaest sam krenuo zvati. U „Studentskom listu“ se nije pojavio. Zvao sam ga i kući, ali se ondje nitko nije javljao. U jedan je glavni urednik Goran Grubišić počeo gnjaviti kad ću predati drugu stranicu. Uspio sam odugovlačiti još pola sata, sve pogledavajući na vrata i priskačući prozoru i navirujući se neću li spaziti Marija kako stiže u posljednji tren. Naposljetku više nisam mogao otezati, predao sam jednu od varijanata stranice s popunjenom rubrikom i materijal je odnesen u tiskaru.

Sjedio sam najmračnije moguće raspoložen i nadao se da Mario više neće ni doći jer ne znam bih li se suzdržao da ga ne počnem mlatiti. Zar mu nisam objasnio da su ti tekstovi značajniji od bilo kojih drugih tekstova koje smo ikada napisali, zar mu nisam objasnio da su to bili jedini izgledi da ubacimo kamičke u žrvnjeve povijesti i možda ih zaustavimo?

Tako u „Omladinskom tjedniku“ nije bilo ni riječi o izbornoj skupštini na Filozofskom fakultetu, ali je „Studentski listi“ objavio moj izvještaj i apel u prvom sljedećem broju. Događaji su nakon toga učestalo krenuli, sve uzavreliji, sve jačeg intenziteta. Gotovo svakodnevno na nekom od fakulteta bio je neki sve posjećeniji skup, sve više nalik na eksces, počeli su dolaziti izvještaji i o koškanjima, fizičkim naguravanjima i manjim tučnjavama na prilazima fakultetima i u studentskim domovima, sve po scenariju koji sam unaprijed predvidio.

Sve više studenata je počelo zapostavljati predavanja i obaveznu literaturu na račun dugočasnih masovnih okupljanja koja su sve više bila odmjeravanje suprotstavljenih strana. Povremeno sam na takvim skupovima viđao Marija Repca kako žustro učestvuje, ali sam se trudio da se ne nađemo na samo ni preblizu. Bio sam i dalje toliko ljut na njega da nisam mogao garantirati kako bih se ponio, tim više što su neke od njegovih reakcija bile kao da mu nikada ništa nisam rekao.

Međutim, moj članak koji sam već zaboravio nisu zaboravili i „čičkovci“. „Matica Hrvatska“ je otvoreno i snažno podupirala Budišu, Čička i ekipu. Ugledni časopis „Kritika“ je posvetio cijeli osmi svezak 1971. polarizacijama na sveučilištu i potpori onoga što se tada činilo kao pobjednički pokret. Posebni broj je imao naslov “Preporod hrvatskih sveučilištaraca“ s podnaslovom „Anatomija slučaja Čičak“. Alfred Pall (isti onaj koji je nakon povratka s Golog otoka ilustrirao slikovnicu Davora Jerkovića „Čarobne papučice“) izradio je vrlo uspješnu i instruktivnu ilustraciju za naslovnu stranicu. Broj je bio zbirka-izbor tekstova koji su smatrani kapitalnim: uvodnik Vlatka Pavletića, gimnazijske zadaće Ivana Zvonimira Čićka, govori Čička i Budiše po studentskim skupovima na fakultetima i u domovima, govori Mike Tripala, izjave rektora Supeka, i sve tako… A da bi se prikazala i druga strana, otisnut je i moj tekst iz „Studentskog lista“ s komentarom uredništva: „Prvi početak gungule…“

Istini za volju, naknadno je ispalo da je do mog članka „hrvatskim sveučilištarcima“ sve išlo glatko, a da se njegovo pojavljivanje poklopilo s prvom pojavom relevantnih otpora, da je nakon njega počelo natezanje, a „blitzkrieg“ se pretvorio u „rovovski rat“ uz mnogo pirotehnike i malo stvarnih pomaka. Naravno, u skladu s iole poštenom teorijom zavjere meni je odmah pridan poseban značaj moćnog zakulisnog faktora, što me je tim više razveseljavalo što je bilo bedastije.

Zamalo desetak godina kasnije razjasnila mi se i misterija Marija Rebca. Pozvao sam ga u ekipu s kojom sam pokrenuo „Polet“. Bio je izvrstan redaktor, susretljiv, nekonfliktan, smiren, idealan suradnik. No jednom smo otišli na neku zabavu, neki rođendan, negdje u nečiji stan. Kako je ušao, Mario je krenuo s očiglednom odlukom da se ekspresno napije. Zgrabio je najbližu flašu, mislim da je votka bila posrijedi, i krenuo je izlijevati iz grlića u grlo kao da se žedan čovjek dočepao mineralne vode. U roku od desetak minuta, povukao se u jedan ugao s polupraznom flašom i sklupčao u prepoznatljivu pozu: sjedio je na podu privukavši koljena na prsa i obgrlivši ih rukama kao da se nastoji sklupčati u što manju kuglu. Oči su mu bile otvorene, gledao je pravo naprijed, ali nije ništa vidio. Uzalud su mu mahali dlanovima pred licem i zvali ga. Samo se neprekidno lagano ljuljao naprijed-nazad, povremeno bez ikakva vanjskog povoda kimao glavom i ispuštao zvukove kao da dolazi do nekih spoznaja i potvrđuje ih.

Pratio sam njegovu transformaciju iz normalnog čovjeka u krumpir i prepoznao: takvom sam mu održao onaj govor, s takvim se sve lijepo dogovorio, s takvim sam naumio skrenuti tok povijesti. Sve u svemu, naposljetku je sve ispalo najbolje moguće.