Petak popodne, drugi dio. Moja urednica, Gordana Farkaš Sfeci, nabavila i poslala teško dobavljivu literaturu obožavanog pisca.Tog ukletog i genijalnog Mađara, kojeg nikako nemam sreću barem izdaleka vidjeti.Samo zbog toga što je biološki živ, pokreće se. U vrijeme kad su idoli ili mrtvi, ili ih uopće nema.

Naslov mojih priča, “Odstraniti životinju”, zapravo je parafraza naslova na desnoj strani. To nitko neće primijetiti, da je uvijek i iznova riječ o posveti, srednjoj Europi, našem komornom ludilu gulaša, ravnomjernog pejzaža, rumunjske granice, bosanske granice, terora blata, blata terora. Nitko neće primijetiti, ravno je, tek povremeno brežuljkasto, nema u tome ničeg anglosaksonskog, a bogme ni turskog, na bilo koji način egzotičnog.

Nitko ništa ne može primijetiti, jer u poetiku balkanskih muškaraca utkana je povijesna i epska dimenzija, oni pišu programatski svoje društvene deseterce, slažu koncepte od dopadljivih, ili aktualnih kostura.

Negdje tamo, u brdima južno od Budimpešte, u jednosobnom stanu u Berlinu, sjedi Laszlo Krasznahorkai. Kad je lijepo vrijeme, moguće je gledati, i vidjeti u tom smjeru. Tamo se događa nešto što se konačno uspravlja, uzdiže se. To je nada u beznadno, nemoguće u mogućem. To je rasna literatura, na način na koji su rasni hrtovi. Tako čudovišni, nestabilni, s pretjerano izduženim glavama, i posve neprihvatljivi u horizontu očekivanja naroda, pa čak i onog njegovog simpatičnog dijela koji čita, uzrujava se.

Uvijek valja imati na umu da smo Srednja Europa, da je Krasznohorai iza narednog brežuljka, ili onog nakon njega. Ne moramo pisati o mokrenju, o začudnim kopulacijama, niti romantizirati geto unutar kojeg smo stjerali ljude, pa potom njihovu devijantnost proglasili “kulturom”. Ništa od toga nismo dužni idealizirati; taj kič nam nije suđen, nismo se dužni dopasti lokalnim komisijama za uspjelu literaturu.

Jer tu negdje, relativno blizo, živi Laszlo Krasznahorkai. Jer krstari po istim područjima koja su opsjedala Kafku. Jer taj tobože egzotični balkanski idiotluk, epski muškarci i lirske žene, slabe rečenice i eliptično izražavanje površne pismenosti, sve je to kič, kuga koja odražava potrebu da se netko svidi, i da se etablira.

Pa makar postojao Laszlo, živ i zdrav. Makar postojao tekst bez štosa, tastarura kao klavijatura. U ovoj zemlji valja pisati nikome, ni za koga. Pisati u prazno, za slučajne pojave. Ići protiv svih izgleda, unatoč njima. Osuditi se na neuspjeh. I svejedno zadržati motivaciju, u slučaju da čovjek umre, ili da se nekim neviđenim čudom promijene okolnosti.