Pisanje je kao prostitucija. Prvo se piše iz ljubavi, potom za nekoliko prijatelja, i na kraju, za novce. (Molière)

Pisac 

Ovaj mladić je već bio lokalno slavan, autor djela o kome se uveliko pričalo.
Od prvih crteža koje sam dobivala na poklon, prošlo je bila godina, možda i više godina. Vidjevši čuvenog pisca sa mnom, moj otac se ponadao da ću konačno ostaviti onog u kog sam bila zaljubljena, a koji nije bio autor ni jedne knjige. Pošto je knjiga za njega bila najvažniji posao, spisatelji su bili sveta bića.
Pisac koji me je pratio do kuće, a ponekad i svraćao kod mene – koji mi je poklanjao, ne svoje knjige nego svoje crteže – imao je, međutim, nešto što nisam bila u stanju dokučiti, a što me je tjeralo da ostanem prilično daleka. To ni malo nije bila pomisao da je lud. Što se mene tiče, više sam voljela “lude” nego pretjerano “zdrave”. Oni što su proglašeni ludima, djelovali su u mojim očima, ne samo kao kavaljeri, nego i maštoviti kavaljeri, interesantniji i duhovitiji od preambicioznih, često škrtih i zdravih konformista. Posebno od onih koji bi mi rekli: Na tebi je red da kupiš karte za kino. Tad sam prestajala da ih viđam. Nisam imala ništa ni protiv pijanaca, misleći da je to neodvojiv dio boemije i pjesništva. Da li danas vjerujem da uz pijanstvo ide i bljutav karakter? Nisam više sigurna.
Pojma nisam imala da li je ovaj pisac bio muž. O muževima sam mislila sve najgore. Mislim pri tome na one koji su se dosađivali sa svojim ženama, i dosađivali drugim ženama.
Pokušala sam pročitati knjigu kojom se ovaj alkemičar proslavio, ali se nisam mogla probiti kroz šumu likova. Osim Kreleže, ja inače nisam obožavala domaću literaturu. Ili je bila ratna, ili seljačka, ili pseudo-orijentalna. Ništa od toga nije bilo za mene.
Ubrzo će izaći i Piščeva knjiga u kojoj i mene pominje, čak uzduž i poprijeko. Bog si ove hefte. (Nakon rata, toj knjizi je promijenio naziv u Car si ove hefte, ali nije i moje ime u knjizi, točnije nadimak pod kojim mi se oduvijek obraćao, a kojim su me zvali samo najbliži). To je bio nepretenciozan i šarmantan roman o Sarajevu i licima koje srećemo svakodnevno, a o kojima skoro ništa ne znamo. On mi se veoma dopao.
Pisca sam međutim sve rjeđe viđala. Slučajno bismo se ipak tu i tamo sreli, pa tako i u avionu za Beograd. Čak smo sjedjeli jedno pored drugog. Sjetila sam se tada da sam jednom svratila u njegov atelje, da mi pokaže svoje skulpture izduženih ljudi, slične Giacomettijevim, koje su me odmah očarale. Bila sam sasvim sigurna da je ovaj umjetnik bio u stanju da iskleše ljudsku sjenku. Što mu je i bio cilj. U tome je uspio zahvaljujući postoljima od stakla. Pisac je ovaj put nosio Titove biste, koje je sâm izvaljao, da ih proda komitetlijama u zajedničkoj nam prijestolnici. Rekao mi je da se oženio i dobio sina.
– Kako mu je ime? pitala sam.
– To je tajna.
– Neće dugo biti, dometnula sam.

Više godina pred rat, prestala sam i da ga pozdravljam. A evo zašto: jedne večeri, otišla sam u Collegium artisticum s prijateljicom, Claude koja je često iz Pariza dolazila u Sarajevo. Pisac je već bio tamo, u dnu galerije, i akšamlučio s nekoliko lokalno slavnih pijandura. Ugledavši me na vratima, uzvikujući moje ime, luđački je zaurlao: ”Kolika ti je p…, kao…” Sliku sam zaboravila, ali znam da je bila vulgarnija od Apollinairove pjesme “Pička široka kao ušće”. To je nastavio uzvikivati sve dok, u drugom kraju ovog čuvenog slikarskog kluba, nisam iskapila svoju čašu pića i udaljila se s prijateljicom bez riječi.
Nekoliko puta nakon toga, Pisac je pokušao da se izvine kad bi me sreo na ulici, ali ga od te njegove rike u Collegiumu nisam više ni vidjela ni čula. Sigurno bi mi se njegova skulptura, da mi se u tom času javila, učinila životnija od njega.
Izbio je rat, i sve ono što ga je pratilo. Jedna delegacija intelektualaca uspjela je da se provuče kroz tunel iz opkoljenog grada i dođe u posjetu francuskim kolegama u Pariz. Imali su prijem kod gradonačelnika, i kod Ministra za kulturu. Tu smo bili pozvani i mi, malobrojni ginjoli koji su mahanjem ruku i uzvikujući razne parole mislili da se tako može boriti protiv zločina. Među delegacijom umjetnika, nalazio se i Pisac, meni poznat više po svojim crtežima i skulpturama nego po knjigama. Krajnje sentimentalna, čak do bola ganuta užasom koji je snašao moje sugrađane, zaboravila sam na njegov prostakluk i pristala da razgovaramo. Čak sam mu simultano prevodila govorancije francuskih političara i književnika.
Već sutradan mi je telefonirao. Nije mi trebalo dugo da prepoznam biće koje je u pijanstvu, uz dreku, oslikavalo moje intimne dijelove tijela, a da ih nikad nije vidjelo. Bio je to možda još gori lik od onog u čuvenoj sarajevskoj galeriji: sada je to bio «svetac», a ne pijanac.
– Ako želiš da pomogneš Bosni, onda me prevodi! zavrištao je istim glasom histerika kao nekoć u Collegiumu. To nije bila obična bahatost kao nekoć, nego prijetnja.
– Tako?! rekoh i spustih slušalicu.
Od tada sam ponovo gledala kroz njega kad bih ga slučajno, nakon rata, srela na uglu mojih ulica, sada Ferhadije i Ćemaluše. Nisam odavno imala iluzije da su veliki književnici istovremeno i veliki ljudi. Slažem se s pjesnikom Ostijem kad kaže da su pisci to samo dok pišu, kad se nađu nasamo s olovkom i papirom.
Pri tom susretu u mimohodu kao munja bi mi prostrujale kroz glavu riječi jednog drugog pisca, u koje danas sumnjam: Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, posljednji koji će još gledati ljudskim očima i osjećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bijaše strano iskustvo umjetnosti. Kao što sumnjam i u romantizam Dostojevskog da će umjetnost spasiti svijet.
Prije nekoliko godina, prenuvši me iz nekih sanjarija, naš slavni umjetnik uspio je ipak da me natjera da se zaustavim pri susretu s njim i da mu barem na tren ponovo pogledam u oči. Stajao je kao nekad davno, na uglu moje ulice, pred mojom kućom i gledao u moje prozore; prepriječivši mi put, upitao je:
– Jesu li gore, u onoj sobici, još uvijek tvoje knjige?
– Jesu, odgovorila sam i ostavila ga da gleda u prozore sobice u kojoj su i dalje bile moje knjige iz gimnazijskih dana.

Pjesnik zemlje što srebrom zvoni

Vijest o smrti poznanika uvijek me dirne. Njen nestanak neizostavno pokrene lavinu uspomena. Upravo tako je bilo i kada sam saznala za smrt Nedžada Ibrišimovića, i to slučajno, preko Interneta. Dvije stvari su u tom času istovremeno iskrsle pred mene. Jedna je bila književnost ovog bosanskog pisca (koji će za vrijeme rata postati bošnjački pisac, a potom i amblem nacionalne, možda i nacionalističke bošnjačke literature?), a drugo su bila moja lična sjećanja, vezana za susrete s njim.
Uzalud sam pokušavala prisjetiti se suštine njegovih djela po kojima se pročuo, i pred kojima je kulturna čaršija skoro padala ničice od samog njihovog nastanka, ali mi osim naslova nije ništa padalo na pamet: Ugursuz, Karabeg, Bog si ove hefte, Knjiga o Kahrimanu, Vječnik…
Potražila sam na Internetu što su drugi rekli o onome koji je bio uzor mnogim mladim autorima, i pronašla nekoliko tekstova, od kojih mi se najviše dopao Jergovićev. Pisao je i o knjizi Ugursuz što je bila prilika da je ponovo prelistam. Da nisam znala čije su rečenice na koje sam nasumce nabasala, pomislila bih da su Selimovićeve. Na to je ukazivao njihov pseudo-orijentalni ton, njihova filozofičnost, pa i njihova didaktičnost. Ipak su to bile riječi junaka Ugursuza, a ne odlomci iz knjige Derviš i smrt. U momentu kada je ovo djelo objavljeno, već je kod nas bilo sličnih knjiga, a uskoro će postati prava moda pisati ovakva istorijska, ili pseudo-istorijska djela u Jugoslaviji, kojima je ton dao Ivo Andrić. Ona će se naročito objavljivati u Bosni i Srbiji, a tu književnost kritika tog doba označila autentičnom muslimanskom literaturom. Točnije, kritika će, prvenstveno s pojavom romana Derviš i smrt, najaviti rađanje književnosti Muslimana BiH. Koju je do tada osporavala.
Neki fragmenti iz Ugursuza učiniše mi se kao svojevrstan portret pisca, koga su inače u Sarajevu zvali Ibrišim; pročitavši pažljivije po drugi put sljedeći odlomak, bila sam sigurna da vidim autoportret čovjeka kakvog sam ga i sama davno upoznala: Prekratki su trenuci moje svijesti. I da nisam ovo ja, nego voda koja je sebe pomislila, ponovo bih potonuo kao mulj, a život bi tekao iznad mene u svojoj nesvijesti. … Ne vjeruj ljudima, oni ti nikada neće kazati više nego što osjete da i sam znaš.
Prepisujući ove odlomke, pitala sam se je li stvarno i osoba koju sam poznavala bila toliko mudra kao i autor ovih redova: Sine moj, ne valja što sve jasno i glasno kažeš; dobro je da ljudi lažu, pa ne vjeruju kad im kažeš istinu (…) nikada ne reci istinu koju sam ne možeš da podneseš, izgubiti ćeš se, osjetiti ćeš se bestjelesan i na tebe će sa sve svih strana popadati laži teže od kamenja…
I tek zaustavljajući se na pojedinim dijelovima, otkrila sam zapravo stanovitu poeziju u njima. Tu poetičnost nesumnjivo će potvrditi i ovaj odlomak:
Tijelo mi se rastače u komade. Možda su me bacili niz stijenje u Bosoru. Zašto ne umirem?… Ne – bičuju me. Da sam samo upola više svjestan da su to udarci, umro bih, ovako me bude. Velika je moja žeđ da vidim i uočim (…) Više me boli fijuk kandžije nego njen dodir. Ne mogu da uhvatim ajanove oči, koje me, osjećam, probadaju i prikrivaju za tlo. Žudim da nam se suoče. U mome pogledu našao bi ruganje, iako ga moja duša ljubi.
Jergović je zapisao da je Ibrišimović bio žestok, vrlo raznovrstan, a furiozan pisac… u stanju pisati na čistu, skoro pa tjelesnu snagu, toliki je i takav bio njegov dar. Moguće da ima potpuno pravo, pogotovo što sam upravo i sama pronašla niz njegovih romantičnih misli i osjećanja. O tom svjedoči i ovaj citat: Od ljubavnih jada nema većih i njima se predajem.
Iako su mnogi u ovom umjetniku vidjeli jednog od najvećih jugoslavenskih autora, nije malo ni onih za koje je njegova ličnost bila toliko zanimljiva, bogata i romaneskna da je nadilazila njegovo djelo. A ovaj neobični pisac uistinu je znao zabavljati svoje, naročito muške sugovornike, kolege od pera, uveseljavajući ih svojim nekonformizmom i ispadima u kavanama, svojim dosjetkama i psovkama, dok je kod sviju istinsko divljenje budio njegov baršunast bariton, koji je često prelazio u senzualni bas. Naravno da su divljenje izazivala i njegova djela, čak i ona najmanje ambiciozna, kako je okarakterisan i njegov roman «Bog si ove hefte», gdje je oslikano kulturno Sarajevo sedamdesetih godina. Jergović me je podsjetio na jedan zanimljiv detalj iz te knjige, koji sam potpuno bila smela s uma, gdje junak pokušava da spoji prekinutu liniju života na ruci.
Upitao sam ga tad – piše Jergović, – je li on stvarno na svome dlanu spajao prekinutu liniju života. “Na to ti k’o musliman ne mogu odgovorit”, rekao je najdubljom od svojih dubokih intonacija, “za mene je danas to s linijom života obična praznovjerica i danguba”. Malo zatim, kukom kažiprsta zovnuo me je da se nagnem, i onda mi je u uho šapnuo: “Jesam, spaj’o sam, al’ ne liniju života, nego liniju sreće!”

Sjetila sam se susreta s njim kada je i meni gledao u dlan, i vidio moju prekinutu liniju života.
Niko prije rata, čini mi se, nije pominjao piščevu poeziju, koju sam naknadno otkrila čitajući djeliće njegove proze. Koliko mi je poznato, napisao je i objavio samo jednu pjesmu, i to u času kada je i sam postao i patriota i Bošnjak. Pjesma se napokon i zove Bosna, a o njoj će sâm autor reći sljedeće: Ako sam Bošnjak i musliman, a elhamdulillahi, jesam, onda mislim da je ova pjesma “Bosna” nastala ruhani inspiracijom. Za čitaoce koji ne poznaju ni turcizme, ni orijentalne jezike, napomenimo da ruh na arapskom, perzijskom i turskom znači duh; ovdje je pjesnik možda mislio na božanski duh i božansku inspiraciju, iako se ovo posljednje na pomenutim jezicima označava sa varidat. Drugim riječima, po njemu inspiraciju ruhani može imati samo pravi musliman.
Naš moderni pjesnik osmanskog nadahnuća otpjevati će o svojoj, i za svoju iskrvavljenu zemlju stihove od kojih će mnogi za mene zauvijek ostati nerazumljivi, iako su mnoge slike vrlo lijepe, kao i ona da je zemlja ćilimom zastrta. Pročitavši ponovo isti stih, otkrila sam da pjesnik vjeruje da je cijela zemlja serdžada za klanjanje. Tu otkrivamo isti prozelitizam koji nalazimo i kod bosanskih pjesnika iz osmanskog doba, a koji su se nadali da će islam zavladati cijelim svijetom, kao npr. Kaimi Baba, pjesnik iz Sarajeva, iz 17. v. Pomenuti pjesnici slave islam i gradove, dok za razliku od njih, Ibrišim piše u slavu cijele zemlje. Takav patriotizam nije bio poznat u osmansko doba gdje je jedini identitet bio religijski. (Kao i danas). Postojale su, pak, pjesme lokalno patriotske, o gradovima, zvane šehr-engiz.
I jedna druga, veoma lijepa slika svjedoči o pjesničkom talentu našeg autora: Bosna zimi po svu noć srebrom zvoni. Pred očima nam iskrsavaju planinski pejzaži prekriveni snježnom bjelinom koja se presijava kao srebro; kao da čujemo snijeg kako zvoni poput tog plemenitog metala.
Mnogi domaći autori očarani su i danas likom i djelom ovog pisca; za razliku od njih, ostala sam i slijepa i gluha za njegovu poetiku, njegove teme, porodične sage i folklor, kao i za njegovu čudesnost i začudnost. Ali evo, pišući ove redove, ponovo sam otvorila i knjigu Car si ove hefte. Nju mi je dao rođak kod koga ju je Pisac za mene ostavio s posvetom. Posvetu tek otkrih. Prva strana se bila zalijepila za korice i dugo krila piščeve, meni upućene riječi: “… tamo gdje se budeš smijala, čitajući ovu knjigu, ja sam plakao”. I zbilja, mora da je tako i bilo. Ponovo čitajući ovu pripovijest o gradu i o autoru, otkrila sam da je to izvrsna i nevjerojatno duhovita knjiga, jedno od najboljih autobiografskih djela koje sam ikad pročitala, odlično svjedočanstvo o Sarajevu i njegovim žiteljima. Toliko duhovito pisano da su mi, čitajući, od smijeha tekle suze na oči. Autorove suze koje pominje, svakako nisu bile iste kao i moje. Knjiga je uz to i poetična, i zaslužuje da joj posvetim više vremena od ovog sada. Vjerojatno ću nakon ovoga pročitati i druga njegova djela. Da provjerim. Jer ni jedna knjiga se nikad ne čita istim očima.