Joe Biden novi je izabrani predsjednik SAD-a, i to s najviše osvojenih glasova od bilo kojeg predsjednika dosad (preko 70 milijuna). Također, i Donald Trump poražen je s najviše osvojenih glasova od bilo kojeg drugog poraženog dosad (skoro 70 milijuna). Mislim da su ovo važne činjenice jer u velikoj mjeri indiciraju o kakvim se zapravo dubinskim podjelama američkog društva radi i kako one proizvode mobilizaciju masa. Trump je na ovim izborima osvojio više glasova nego na prošlim izborima u veličini populacije dvije Hrvatske. Na prošlima je bio pobjednik, na ovima gubitnik (nijednom nije dobio “popular vote”). Međutim, mobilizacija Demokratske stranke protiv Trumpa bila je ipak jača te je rezultirala i narodnim i elektorskim glasovima, a vrlo vjerojatno bi tako ona bila i da je netko drugi bio kandidat Demokrata. Zanimljiv je podatak da je zadnji put republikanski predsjednik koji je dobio i “popular vote” bio Bush mlađi u drugom mandatu 2004., a prije njega njegov otac 1988. Dakle, u zadnjih 30 godina republikanci su dvaput dobili predsjednika bez većine narodnih glasova (Bush mlađi 2000. protiv Al Gorea, Trump 2016. protiv H. Clinton).

O kakvim se dubinskim i oštrim podjelama radi svjedoči to da su ovo bili skoro 1/1 izbori između grada s jedne strane i predgrađa/sela s druge strane. Primjerice, u saveznim državama u kojima je Trump pobijedio, npr. u zemljama “dubokog juga” i “srednjeg Zapada”, Biden je uvjerljivo više glasova dobio u velikim gradovima – tako npr. u Alabami, koja je s preko 60% glasova donijela elektore Trumpu, u Montgomeryju je Biden dobio 2/3 glasova. Također to vrijedi i za Louisianu, Mississippi, Arkansas, Texas, Kansas… Izuzev, čini mi se, Oklahome i Južne Dakote – tamo je svugdje Trump dobio. S druge strane, i u zemljama koje je dobio Biden, ruralni su krajevi pripali Trumpu – tako su ruralni krajevi Kalifornije i zemalja s istočne obale glasali za Trumpa. I tu se ne radi o malim razlikama – u različitim okruzima Biden ili Trump pobjeđivali su mahom s preko 70% glasova. U Washingtonu je npr. bilo 92% glasova za Bidena, u hrpi sela preko 90% za Trumpa (jedina sela koja nisu bila za Trumpa jesu indijanski rezervati Montane, Sjeverne Dakote i Wyominga).

Te će podjele, koje dobivaju svoje različite oblike kada ih se upari s klasom, rasom, etnijom, statusom, konfesijom, identitetom općenito, biti sve dublje i dublje jer nakon Trumpa za Republikansku stranku nema tako lako povratka na staro. Više se ne govori, a niti se neće moći govoriti o Demokratima i Republikancima kao strankama koje se razlikuju samo u boji kravate. Također, Demokrati će, pa i njihov “establišment”, na neki način morati vratiti “dug” onima bez kojih ne bi ostvarili današnju pobjedu – a to su svi simpatizeri rastuće lijeve alternative unutar stranke i njihovi “grassroots” pokreti koji su porasli zadnjih godina i dobili svoju političku artikulaciju.

Nastavit će se, a sada još i jače, perpetuirati priča o savezništvu između elita s obje obale i manjinskih zajednica, računajući i lijeve aktiviste. To će biti glavna moneta u rukama trampiziranih Republikanaca jer ona odgovara opreci između “autentične” i “neautentične” Amerike. Dok je jedna Amerika “tiha”, radišna, pobožna, što manje ovisna o Vladi; ona je druga “glasna”, lijena, dekadentna i mnogo ovisna o Vladi. Taj raskol nije od Trumpa, on je mnogo stariji, ali s Trumpom je duboko duboko urezan u američko tkivo. Daleko samo od one “it´s the economy, stupid!”, ovo je i “economy”, ali mnogo više “about identity”.

Unatoč elektorskom modelu zbog kojega onaj koji osvoji manje narodnih glasova može postati predsjednikom, ima mnogo pozitivnih strana u vezi s američkim izbornim sustavom koje treba naglasiti. I bez obzira na višednevna prebrojavanja i neka pravila koja je nama u Europi možda teško shvatiti, činjenica je da u Americi pravni sustav funkcionira kao podmazan. To su institucije koje su se stvarale desetljećima, pa i stoljećima, i važna su kočnica mogućnosti da netko u SAD-u uzurpira previše vlasti. Zato je u njoj autokratski vođa teško moguć, zapravo nemoguć. Trump nije bio diktator, niti je postojala mogućnost da to postane. I to je prednost SAD-a, pored svih mana koje ima. S druge strane, baš zato nije bilo potrebno da bude toliko demoniziran u medijima – gledajući u nekoj ukupnosti, demonizacija Trumpa bila je i trivijalizacija, ali i pomoć njemu samome – činila ga je onime što nikad nije bio – navodno autentičnim borcem protiv establišmenta.

Kako bilo, vezano uz Ameriku dva su velika otvorena pitanja – prvo, na vanjskom planu, kako će se Biden postaviti prema Trumpovim vanjskopolitičkih zahvatima – od odbacivanja međunarodnih sporazuma do raznih savezništva koja su u međuvremenu oslabila ili ojačala; drugo, na unutarnjem planu, kako će Biden posredovati među identitetskim sukobima u američkom društvu, kako će hendlati ekonomiju i hoće li njegova zdravstvena, socijalna i porezna politika biti “socijalnija” od Trumpove.

Mnogo je uloga, čini se da ovo definitivno nisu bili samo jedni od američkih izbora.