Hrvatski filmski savez, koji upravlja kinom Tuškanac, odbio je premijerno prikazati novi film Darija Juričana naslova Kumek. Razlog odbijenice leži u strahu da se ugošćavanjem premijere HFS izravno ne zamjeri čovjeku kojim je film inspiriran, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a samim tim posredno i gradskoj blagajni iz koje godišnje dobije 583.000 kuna. Čelnici saveza strahuju, naime, da bi prikazivanje filma u kinu Tuškanac gradonačelnik mogao doživjeti kao njihov politički stav i napad na njega osobno, te se za uzvrat pobrinuti da grad kinu zavrne financijsku pipu. Pa je vodstvo Hrvatskog filmskog saveza radije sabotiralo vlastitu svrhu, nego riskiralo financijsku sušu i vrlo vjerojatni financijski kolaps. I eto nam dobrog primjera kako kultura, posebice nezavisna, funkcionira u raljama milosti i nemilosti gradskih moćnika.

Apsurdnost ove situacije je višestruka. Prvo, Hrvatski filmski savez je krovna udruga neprofesijskih i video udruga koje u Hrvatskoj djeluju od 1928. Okupljaju kinoklubove, filmske družine i pojedince od djece u školi do odraslih, izdaju časopise i organiziraju radionice za djecu. Nikakve veze, dakle, s politikom nemaju, ali politika bi mogla imati s njima ukoliko se drznu raditi svoj posao – prikazati film koji se politici ne sviđa. Drugo, sredstva koje HFS zakonski dobiva iz gradske blagajne, u najvećoj mjeri za rad kultnog kina Tuškanac, nisu privatna sredstva koja neki mecena dobrohotno daruje, nego su to proračunska sredstva grada Zagreba namijenjena upravo za kulturu. Dodjeljuju se za održavanje kulturnog programa i sadržaja, a ne za sprječavanje održavanja programa i sadržaja koji bi loše sjeo gradskim moćnicima. Treće, zabrinjava iskazani strah kulturnjaka od osvete prvog čovjeka grada, jer istinska demokracija straha ne poznaje. Gradonačelnik u uređenom gradskom sustavu, u kojem gradski uredi funkcioniraju zakonito i svrsishodno, ne bi ni trebao voditi računa komu i koliko Gradski ured za kulturu dodijeli godišnje sredstava, pod uvjetom da su namjenski dodijeljena na temelju kvalitete programa, a ne po kaputu podnositelja aplikacije.

Kultura u Zagrebu, posebice nezavisna, prolazi teške dane. Uz pandemiju, potres i opću neizvjesnost egzistencijalne budućnosti, zadnje što joj treba je samovolja moćnika koji će milostivo udijeliti ili uskratiti sredstva na koja ionako imaju pravo. U Obnovimo Zagreb djeluje više kulturnih radnika različitih kulturnih područja. To su ljudi koji su svojim dugogodišnjim radom stekli cijenjenu reputaciju. Ljudi prepoznati od struke i publike. Većina je nezavisna i kruh zarađuje vlastitim angažmanom i kvalitetnim radom. Svaki pokušaj da im se onemogući rad, zbog odluke da na platformi Obnovimo Zagreb participiraju na lokalnim izborima slijedeće godine i izbore se za bolji položaj kulture u gradu Zagrebu, prepoznat ćemo u samom startu. I javno se suprotstaviti. Primjer Hrvatskog filmskog saveza, stjeranog u kut i primoranog da zbog rizika egzistencije odustane od vlastite misije, slučaj je koji duboko brine i ne smije postati opća praksa.