Zaljubljeni ili oni koji samo čeznu za ljubavlju skloni su maštati kako će ostarjeti zajedno s nekim koga vole i tko voli njih. Pri tom u glavi vrte romantične sličice: njih dvoje, sijedih glava i malo povijenih leđa, šeću uz more ili po parku, ili sjede na klupici držeći se za ruke i gledaju se očima punim razumijevanja i nježnosti, pogledima iz kojih zrači nepresušna ljubav. Eh, ali u stvarnosti se najčešće vrti film koji ne prikazuje tu zamišljenu romantiku.

Posao, djeca, krediti, dužnosti i obaveze, kažu, sve to uzrokuje rasplinjavanje romantike i ljubavi u rutiniziranoj, gruboj (nekad i doslovno) stvarnosti. Ostaju zajednička briga za djecu i imovinu, uzajamno podnošenje, uz prihvaćanje ili netrpeljivost, i navika (iliti strah od samoće, a i od nadolazeće starosti). Da, tako izgleda. Ipak, uza sve te poslove, dječurliju, kamate na kredite, zamarajuće obaveze itd., stalo ti je do fikusa u primaćoj sobi i znaš da će uvenuti ako ga ne zalijevaš. I stvarno uvene ako zaboraviš na njega. Isto važi i za ljubav, zar ne: ne zalijevaš, ne njeguješ – ona ugine. Ali nekako ispada da je ljubav manje važna od fikusa.

Kako god, s vremenom se obično pogubi sanjana i očekivana vječna ljubav. Međutim, zna se desiti nešto što se može nazvati Godotovim sindromom u ljubavi. Ima, naime, žena koje su sklone čekati da prestane razdoblje muževljeve obuzetosti i zauzetosti poslom, karijerom, prijateljima i možebit ljubavnicama, i dođe vrijeme mirovine, kad će se on “smiriti” (nanovo – prvo “smirenje” navodno nastupa s brakom, tj. krajem “slobode”) i konačno se posvetiti njoj i njihovom odnosu.

Kao u onoj priči o ženi koja čuva svileno donje rublje za “specijalne prilike” pa iznenada umre a da ga nikad ne odjene, tako i neke žene sebe čuvaju, potiskuju, zatomljuju, i čekaju “specijalnu priliku” – maštom istkanu bračnu ljubav u doba starosti, romantičnu jesen ljubavi. Dočekaju li ju? Rijetko. Zajednička starost najčešće bude samo nastavak uzajamnog ignoriranja, udaljavanja, prigovaranja, okrivljavanja, ili šutnje – dok netko od njih dvoje ne umre. Ali tu nije kraj priče. Ako muž umre prvi, ženska mašta isplete završetak koji je u stvarnosti izostao: “Eh, a taman smo počeli… Da je još samo malo poživio, mogli smo konačno… mi bismo…” Tada sve ono lijepo što su vidjele u partneru i u njihovom braku odjene još ljepše ruho, a ono ružno klizne u zaborav. A čekanje Godota dobije neočekivan, valjda samo ženskoj mašti svojstven smisao i kraj.

Poznavala sam nekoliko takvih žena koje su s nadom čekale starost da se “on smiri” i bude s njima. Zanimljivo, nisam upoznala muškarca koji čeka jesen života da njegova žena ponovo bude uz njega, da ožive bliskost i ljubav. Možda zato što muškarci manje govore o svojim emocijama, ili im manje znače, ili supruge doživljavaju više kao brižne i potrebne pratiteljice nego kao romantične partnerice, ili možda starenje vide samo kao ulazak u predvorje smrti… Svakako, sve su se te ostarjele Penelope razočarale. Jedna se pravila da je “sve dobro” truseći antidepresive, jedna se izolirala i okrenula vjeri, jedna je postala neurotična jer je on konačno bio uz nju ali samo zato što ga je bolest prikovala za krevet. A jedna je nakon muževljeve smrti dala izraditi gipsani odljev njegove prekrasne ruke – koja se nikada nije vratila u njezinu ruku.

A da im je u nekom trenutku čekanja netko rekao da to nema smisla, da neće dočekati “specijalnu priliku” jer se njihovi muževi s godinama neće promijeniti prema njihovim očekivanjima, pa je bolje da se okrenu sebi i nađu smisao u življenju života umjesto u ispraznom čekanju, one bi….

Tko zna što bi bilo da su htjele, mogle odlučiti ne čekati jesen ljubavi koje nema.