To što se oko Kolone sjećanja najviše trse oni koji su dali sve od sebe da njihove bitne pojavnosti budu što dalje od ratnih događanja kad je Grad gorio, oni koji su pobornici politike koja je pred urušavanje u Grad vratila djecu-prognanike, koja je dopustila da metropolom u ono vrijeme šeću manekeni u najboljoj opremi i pancirkama, dok su branitelji Grada opremom bili napola civili, dok su branitelji Grada morali biti ludo-hrabri da bi monstruozne T84 uništavali iz neposredne blizine potpuno neprimjerenim sredstvima. I ne, gospodo, nije hrabrost ove godine doći u Kolonu i pabirčiti politikantske bodove. Znate što je hrabrost? Hrabrost je nakon svega koračati uzdignute glave, preživljavati, živjeti s preživljenim, biti normalan, nasmiješen… ne ispovraćati dušu kad politikantskog gradonačelnika Grada čujete kako istinsko mučeništvo ljudi koji su izgubili sve želi pretvoriti u Plitvice. Mrtvi nisu “prirodna ljepota” koja se masno naplaćuje. Vukovarski mrtvi su opomena, beskrajna tuga koja se ne želi ponoviti, koju nitko normalan i čovječan ne želi ponoviti. Mrtvi nisu moneta za nečije probitke. Vukovarski mrtvi su tuga svih nas, “čak” i onih koji si financijski ne mogu priuštiti posjet simbolu Grada – Vodotornju.

Zato vas molim: zapalite svijeću ispred svog doma, postavite je u prozor, uz neku Vukovarsku ulicu ili cestu. Ne izlažite pogibelji sebe, svoje voljene, ljude s kojima ste u doticaju zbog natezanja politikantskog užeta ljudi koji ni za vas, ni za Vukovarce zapravo uopće ne mare. Mrtvi nikad ne pozivaju na nove mrtve. Oni skrušeno žele spokoj i dostojanstvo…