Filozofski fakultet u Sarajevu

Ljudi se nadaju: doći će izbavitelj
Koji će progovoriti nijemoj masi;
Varaju se oni: izbavitelja nema
Osim razuma što ih upućuje u svako doba.
Abul Ala Al-Maʿarri

Odmah sam se oduševila studijem orijentalnih jezika (turskog, arapskog, perzijskog). Bilo mi je drago što te jezike učimo od njihovog alfabeta, sigurna da neću izostaviti ni jednu očicu važnu za studij svakog stranog jezika, kao i matematike, pa imam sve šanse da steknem dobro znanje. Za ovaj studij, rukovodila me je želja da upoznam nove kulture i civilizacije. Mada smo bili dugo pod osmanskom vlašću, ipak nismo puno znali o Orijentu. Tko od nas uz to nije bio očaran 1001 noći? Ja ću kasnije prevesti izbor iz tih priča s arapskog za Svjetlost. Nadahnuta tom čarolijom, napisala sam U ptice zaljubljen, a nedavno i bajke. Iako to nije, kako bi se moglo povjerovati, kopija čuvenih orijentalnih priča, koje vuku porijeklo iz Indije, a čiji su tvorci žene.
Od svega, najviše će me ubrzo očarati zoroastrizam, pa se danas pod utjecajem Zardušta i Aveste, katkad u poeziji potpišem kao Yasna Avesta. Oduševljena sam i sufizmom, točnije filozofijom Ljubavi. Sufijska ljubav je rezervirana samo za Apsolut, ali sam ja, da tako kažem, ideju Ljubavi, proširila na ljubav, a mistiku na sve misterije života, koje posvuda nalazimo, kao što sufi posvuda i u svemu nalazi Boga. Ideju ljubavi sam svela i na poeziju, koja je inače u sufizmu (tasavvufu) imala monopol nad svim ostalim žanrovima i služila kao svojevrsni udžbenik za izučavanje tog duhovnog pokreta u islamu. Koji nazivaju još i paralelni islam. Jer mada se derviši (pripadnici određenog mističkog reda) drže dogmi i ajeta u Kuranu, oni ih i premašuju. Apsolut je po toj filozofiji lijepoga i istine jedina Istina i Ljepota, ali i sve što nas okružuje, sve što vidimo, kao što smo to i mi sami: Bog. Mistička ljubav je tolika da ašik, zaljubljenik, u vrhuncu ljubavne ekstaze nestaje, ostaje samo ona, Ljubav. Uprošćavam, ali nisam daleko od istine, o kojoj možete više saznati, ako nekog zanima, iz moje knjige Mistika i “mistika”, Buybook, 2014, ponovljeno i donekle prošireno izdanje (Plima 2011). A nedavno je izašao konačno i prevod moje teze koju sam branila u Francuskoj o bosanskom sufijskom pjesniku, Hasan Kaimi Babi, kod Zalihice.
Tek uzgred, citiram stihove Junusa Emrea, turskog sufijskog pjesnika iz 13. v. Ovaj pjesnik je najpoznatiji turski autor u svijetu, uz Nazima Hikmeta i Orhana Pamuka. Izbor iz njegove poezije sačinila sam, prevela uz kritičko izdanje, i objavila u Banja Luci pod nazivom Mistički eros (Glas, 1990.):

Vina ljubavi ću se napiti
Lud ću postati, u planine se povući
Ti si moje vječno uzbuđenje
O kako mi samo trebaš!
*
Goreći ja ću koračati
Ljubav me je u krv obojila
Nisam razuman, nit sam lud,
Ah, što je ljubav od mene načinila!

…

Lud ću postati i koračati
Dragog ću u snovima vidjeti
Probudit ću se i tužan ostati
Ah, što je ljubav od mene načinila!

Kako što se može primijetiti, vino i vatra našli su se u zagrljaju i skladno žive u sufijskom poimanju ljubavi. I dok je vino sredstvo, put za postizanje pijanstva koje vodi do ekstaze i spajanja s Voljenim/Voljenom, vatra je ne samo conditio sine qua non, nego i logična posljedica vina, to jest ljubavnog spajanja. Zapad je u prividnoj ambivalentnosti ove poezije – objekt ljubavi: muškarac ili žena? – upravo i našao njenu vrijednost.

Na časovima tih egzotičnih jezika i kultura, nikad nas nije bilo mnogo. Nekad sam čak bila potpuno sama s profesorom, najviše s lektorima. A kakva mi je veća sreća trebala od tog da bih dobro naučila jezik koji studiram i civilizaciju tog naroda? Arapski nam je predavao Srđan Janković, zaljubljen u fonetiku, a arapsku književnost, Sulejman Grozdanić, budući direktor Orijentalnog Instituta. Grozdanić će iza sebe ostaviti nekoliko važnih djela. Kao direktor, štampati će jedan od najboljih prijevoda Kurana, velikog orijentaliste, Besima Korkuta. Prevod svakako bolji od onih nedavnih, iako ga je ulema onog doba cenzurirala i mijenjala štošta. Izdanje je uz to izuzetno lijepo, obogaćeno ilustracijama M. Berbera. Grozdanić ostavlja za sobom i prevod predislamske poezije – gdje su najzanimljiviji stihovi oni koji pripadaju žanru vinske poezije -, i knjigu o jednom od najvećih arapskih pjesnika, Abul Ala Al-Maʿarri-u, ili Aboulala el-Maʿarri-u (puno ime: ‘Abū al-ʿAlāʾ Aḥmad ibn ʿAbd Allāh ibn Sulaimān al-Tanūẖī al-Maʿarrī’), rođenom u Ma’arri (otud Ma’arrî, iz Ma’arre), južno od Alepa u Siriji 973., koji je umro u rodnom mjestu 1057. Prof. Grozdanić je preveo dio njegovog djela Poslanica o oproštenju, i izdao ga u Svjetlosti 1979.
Iako primarno nisam imala namjeru ovo pominjati, mislim da je ovaj pjesnik danas važniji nego ikad, pa ću istaknuti neke pojedinosti o njemu.
Želim prvenstveno naglasiti ono na što Grozdanić ne obraća stanovitu pažnju, a to je da ova Rasprava praštanja nedvojbeno podsjeća na Danteovu Divina Commedia. Dante je dva stoljeća mlađi od ovog Sirijca, a njegova Commedia (izvorno ime djela) potiče između 1303. i 1304. Je li Dante mogao biti inspiriran Maarrijevim djelom? Je li imao neki kontakt s njim, i uopće s arapskim djelima? Na ovo pitanje danas nemamo odgovora jer se nitko nije time ni bavio. Znamo, pak, da su mnogi europski pisci i majstori, skupa s talijanskim, bili nadahnuti dostignućima arapskih autora. Ni o ovom se do sada nije pisalo. Tek su nedavno naučnici otkrili da su na gotovo sva dostignuća Lonarda Da Vincija utjecali zaboravljeni arapski učenjaci. Iako je Leonardo u svojim eksperimentima i dostignućima otišao još dalje od svojih učitelja. I Dante i al-Maarri su opisali putovanje s jednim piscem. Danteov Vergilije je prešao ista područja kojim ide al-Maari i njegov junak, također pisac: Pakao, Čistilište i Raj. Bez obzira na to je li Dante poznavao al-Maarija, djelo arapskog pjesnika je isto toliko maštovito koliko i Danteovo, ali i vrlo hrabro. S nekim njegovim stihovima teško da će se složiti današnji vjernici. Njegovo djelo govori i o stupnju razvoja religije i njenih dogmi, napominjući nam kako religiozna kritika umire s vremenom, dok ne dođe, kao danas, do pojave najgoreg ekstremizma. O tome naročito svjedoče ovi bejtovi iz Poslanice o praštanju:

U Latakiji se spore Muhamed i Isus:
Jedan u zvono udara, drugi s munare poziva
Svaki vjeru svoju podupire
O, da mi je znati koja je prava!

Upečatljivi su i ovi stihovi :

Ljudi se nadaju: doći će izbavitelj
Koji će progovoriti nijemoj masi;
Varaju se oni: izbavitelja nema
Osim razuma što ih upućuje u svako doba.

Najpoznatiji i najhrabriji stihovi kod Al-Maarrija su i ovi:

Vjera, nevjera, sveprisutne glasine
Kuran, Tora, Evanđelje
Pišu svoje zakone …
Generacijama govore laži
Koje svi žure da čuju i usvoje.
Hoće li se ikad neka generacija od njih razlikovati
Jer će istinu slijediti ?

Postoje dvije vrste ljudi na zemlji:
Oni razumni koji nemaju religije
I oni religiozni koji nemaju razuma.

Svi ljudi žarko žure ka uništenju,
Sve religije mjere se njihovim zabludama.

Pošto meni, dragi čitaoče, u ovim sjećanjima ipak nije cilj da pišem akademski o studijima, istraživanju i istraživačima, barem ne temeljito i isključivo, nego mnogo više o kulisama svega toga, na ovim ilustracijama ću se i zadržati, tek napomenuvši sufijsku istinu da bez boli nema ni sreće.

*

Najviše sam ipak naučila od lektora arapskog jezika, Egipćanina. Njegove časove smo imali na posljednjem katu Fakulteta u posebnoj sali namijenjenoj studiju stranih jezika. Tu su bili boksovi sa slušalicama, a ploče s tekstovima i glasovima pisaca, i poznate pjevače, puštao nam je lektor s katedre. Među svim njima najbolja, najmoćnija, nezaboravna je bila i ostala Umm Kulsum, egipatska diva, rođena 1898, umrla 1975, u Kairu. I danas se sjećam gotovo mistične izvedbe njene pjesme “Ente ‘Umrî”, Ti si mi život.
Odjednom se zbunih. Pitam se je li u toj pjesmi bio i stih “Ya habibî, Ayni fî aynike”, O moj dragi, Moje oči u tvojim očima. Tu sam pjesmu naučila i da pjevam i pjevala je više puta na nekim polujavnim nastupima. Naravno ni blizu legendarne Umm Kulsum, ali nevažno, bila sam ponesena, ispunjena i ostala do danas, glasom, senzualnošću, strašću te egipatske Marie Callas, boginje Egipta i cijelog Orijenta. Nažalost, zaboravila sam kako se zvao taj divni profesor i čovjek, pravi gospodin, kako se kod nas voli reći za civiliziranu osobu. Možda smo mu se obraćali sa “ya seyyid Hasan”? On je prvi koji me je upozorio na to da na Orijentu muškarci stavljaju kapu na glavu u znak poštovanja, a na Zapadu je skidaju. S njim sam često šetala gradom poslije nastave. To vrijeme bilo je još dragocjenije od njegovih odličnih časova, i pomoglo mi da već na prvoj godini govorim tečno arapski, a da kasnije mogu i simultano prevoditi, najviše stranim pjesnicima na Sarajevskim danima poezije.
Izuzetno zanimljivi bili su i časovi Nedima Filipovića, pogotovo što je govorio o filozofiji jezika. Sva ta predavanja, uostalom, i iz civilizacije, i književnosti i historije biće prožeta filozofijom, koja je ovom profesoru očito bila ne samo draga, čiji je bio odličan poznavalac, nego je njome, reklo bi se, i disao.
U sjećanju će mi ostati i brucoška veče u auli Fakulteta, za koju sam se frčkala cijelo popodne. Tad sam smislila da pravim sok od mrkve i mažem njime lice kako bih izgledala preplanula. Izgleda da je to urodilo plodom pa sam, zahvaljujući mrkvi i crnom kostimu, sašivenom kod gospođe Hošek, izabrana za Mis večeri. To je za mene ipak bio više košmar nego bilo što drugo, što sam već pomenula u romanu Deveti val, pa ne bih dalje o tome.
Nekih slika, koje sam evocirala u fikcijama, i nekih riječi, ne mogu se osloboditi, kao vatre koju je nemoguće na papir izbljuvati; zato ih katkad ponovo evociram; izvinjavam se onim, ipak malobrojnim čitaocima moje fikcije, koji mogu pomisliti da se nesvjesno ponavljam. Ne, jer svaki put je sjećanje drugačije. Možda samo riječi ostaju iste, one koji su mi drugi govorili. Vlastitih se mnogo rjeđe sjećam. Pisci su svakako opsjednuti ljudi, može se zaključiti. Ili, skromnije rečeno: jedino opsjednuti i pišu.
Mnogi autori su pisali o ponavljanju. Kundera je u jednom tekstu nabrojao riječi, sintagme i teme koje je, opsjednut njima, nesvjesno ponavljao u svim svojim knjigama. U romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja je zaključio da čovjek ne može biti sretan jer je sreća želja za repeticijom. Za Kierkegaarda ponavljanje nije povratak u prošlo, nego ono što sprječava da se u budućnosti desi. Za Deleuzea, to je moć različitosti. Različitost živi u ponavljanju, podvukao je francuski filozof.
Bilo kako bilo, nikad ne ulazimo u istu rijeku.
Zatvaram zagradu.

Fanatizam je jedini oblik volje koju možeš uliti slabiću i stidljivcu,
Nietzsche

Na Filozofskom fakultetu sam se prvi put susrela s drukčijim ponašanjem studenata i profesora od onih koje smo sretali ranije u školi. Uočljive su bile razlike u habitusu, kako bi rekao profesor Nedim Filipović, posebno kod onih koji nisu bili iz našeg grada, nego u njega tek pristigli. Bilo je tu i onih koji su se ponašali neotesano, istovremeno veoma ponosni na svoj socijalni status. A biti profesor na fakultetu nije tada bila mala stvar. Istovremeno, priličan broj vrlo civiliziranih i obrazovanih nastavnika, za koje smo govorili da pripadaju po ponašanju i znanju “Bečkoj školi”, bili su i predratni profesori, kad se znanje još više cijenilo, a školstvo bilo pod utjecajem austrougarskog. Neki naši očevi i djedovi su studirali u Beču. Tu je bilo i asistenata koji su se pročuli odmah kao boemi i ljubitelji alkohola, ali i pjesnika koji, kao da su svoj zavičaj donijeli u svom ruksaku. Veličali su zavičaj i družili se najviše sa “svojima”, prezirući takozvanu gradsku djecu, buržuje, za koje po njima, budućim arbitrima, nije bilo mjesta u umjetnosti. Slavili su jedni druge, gurali se, dobivali stanove, dok su ostavljali dunume zemlje u tom famoznom zavičaju, s kućom, okućnicom i štalom, a na fakultetu važili kao stručnjaci koje društvo ostavlja na ulici, ili jadni podstanari. Kad bi išli prema centru, ne bi pitali neke od nas: Ide li tko prema Park kafani, Umjetničkom paviljonu, ili Vječnoj vatri, simbolima centra grada, nego : Ide li tko prema Komitetu?
Iz današnjeg ugla gledajući, može se komotno zaključiti da su upravo ti nastavnici, kojima je Sarajevo izgledalo kao nedostižni velegrad, i koga su oni otvoreno mrzili, ljudi koje su opet Sarajlije s visine označavali sa došlje, otišli su devedesetih u krajnje nacionalno ludilo. Neki od tih rustikalnih elemenata s Fakulteta pokazati će se devedesetih godina prošlog vijeka, prvo fanaticima svoje nacije, potom simpatizerima barbara, da bi se napokon i sami dokazali kao barbari.
Nabrojati ću tek neke koji su postali ašici svoje nacije i zločinca Karadžića: A. Buha, Leovac, Ostojić, Ekmečić… (Buha vjerojatno danas živi u Srbiji a kako srpski kao ni turski ne trpe “h”, možda je ovaj bivši nastavnik filozofije postao Buva?) Ekmečić (prevod prezimena s turskog: “Hljepčić”) je izigravao “veliku gospodu”, suzdržan, uvijek zurio ispred sebe ne gledajući sugovornika u oči. Podsjetit ću po stoti put da je upravo on dao ton srpskom fanatizmu, izgradnji velike Srbije, posavjetovavši tek pristigle nacionaliste iz redova Crnogoraca u srpske, da treba žrtvovati barem 300 tisuća Srba za jednu pravu državu, kako se izrazio, tj. prelijepu Veliku Srbiju etnički čistu.
Ovi nastavnici su ipak možda bili manjina u odnosu na one velike naučnike, kao što su Nedim Filipović i Branislav Đurđev. Da, srećom, na Fakultetu je bilo i te kako civiliziranih i uz to interesantnih ljudi, intelektualaca, nastavnika i pisaca, kao što su Hamid Hadžibegić, Srđan Janković, Predrag Finci, Muhamed Filipović, Tvrtko Kulenović, Midhat Riđanović, Zvonko Radeljković, i mnogi drugi. Nažalost, naše moždane ćelije same prave vlastiti izbor, i uvijek življe ostaje ono najteže, najružnije, najbolnije. O tome me je davno podučio i moj omiljeni filozof, Nietzsche.