Dakle, nije nam teško primijetiti da prevladava izvjesno nepovjerenje prema institucijama, medijima, političarima, znanstvenim autoritetima itd. Sve to karakterizira osjećaj beznađa, otuđenja i želje da se potisne svijest o vlastitoj nebitnosti. Zato su npr. “ovce” oni koje slijede vrlo jednostavnu preporuku o nošenju zaštitnih maski, mediji su paušalno i neodredivo “plaćenički”, želi nas se “čipirati”, potencijalni ubojica i stvarni ubojica jesu “heroji” i “laka im zemlja” itd. Mnogi su načini kako da se kaže da ništa to neštima – od stranaka na vlasti, preko medija, do znanstvenika i intelektualaca.

Nešto je luđe, nešto malo manje, ali kako bilo – sve to karakterizira “antisistemski” sentiment. Jer, što sistem uopće danas jest?

Svakako nije ono kao nekad kad su mu se suprotstavljali dobro organizirani idealisti, a često i profesionalni revolucionari, nošeni idejama pravednijeg socioekonomskog uređenja i boljeg svijeta koji su mogli u mase uliti žar, nadu i stremljenje k tim idealima. Daleko od toga da je bilo ikada tako revolucionarno romantično, ali svakako više nego danas – jer, ni sistem danas nije nešto čemu se uopće mogu suprotstaviti idealistički i progresivni “antisistemci”.

Dolazimo do samog odnosa ljevice i desnice danas. Da, među ljevicom danas se neće baš pronaći gore opisano “antisistemstvo”. Štoviše, ona će se nad njim zgražati. S druge strane, to skroz prianja uz suvremenu alternativnu desnicu. Ona time ne brani sistem (kao što je nekoć činila), već ga invertira – jer sâm sistem danas u zapadnom svijetu nije po njezinoj volji – najviše zbog samog protoka vremena i nezaustavljivih svjetskih procesa.

Zapadni je svijet danas ekonomski još uvijek desnije (ostavština osamdesetih i djelomične demontaže “države blagostanja na Zapadu te rušenja realsocijalizma na Istoku), a vrijednosno-kulturološki lijevo. Ne dovode se u nekom mainstreamu u pitanje načelni procesi funkcioniranja kapitalističke ekonomije, no uz to se također neke vrijednosti, prava i slobode koje su prije samo nekoliko desetljeća bile iznimka i rijetkost danas smatraju posve normalnima i prihvatljivima. Tu je i vrlo snažan vjetar u leđa koji daju institucije liberalne demokracije i mediji (dobar primjer američkih predsjedničkih izbora). Pa, čak i ekonomski gledajući, današnji je svijet daleko od one ortodoksije za koju se činilo da je osamdesetih pobijedila u zapadnom svijetu – u Europi je bar nasljeđe “države blagostanja” bilo i ostalo ipak vrlo snažno, a neke ortodoksne ideje u ekonomiji amortizirane su “trećim putevima” i intervencionizmima koji su se za sve političke opcije od ciklusa do ciklusa nametnule kao neka nužnost.

Drugim riječima, danas u 2020. godini možemo konstatirati da je ogroman broj ljevičarskih ideja ostvaren u praksi, a nemali je broj i društveno internaliziran. Ono za što su se ljevičari (od anarhista, preko komunista i socijalista, do socijaldemokrata i lijevih liberala) borili u povijesti danas je u dobroj mjeri ostvareno – bilo kao nasljeđe velikih revolucija, bilo kao posljedica institucionalnih borbi i reformi. Pa čak i kad pogledamo glavne zahtjeve Manifesta Komunističke partije objavljenog1848. godine možemo primijetiti da je veliki dio tih zahtjeva ostvaren, a neki od njih (poput npr. ukidanja dječjeg rada) sasvim su nam normalni. Pa, ipak, danas ne živimo u komunizmu, a mnogi će se te riječi i groziti. Ostavimo zasad to po strani. Činjenica jest da je mnogo toga “lijevoga” postalo sastavnim dijelom našeg društvenog, političkog i kulturnog života.

I, zato (alternativna) desnica pizdi. Oni se ne mogu miriti sa svijetom koji je toliko otišao “ulijevo”, koji je toliko maksimizirao modernitet, koji je razgradio sve ono za što oni smatraju da su transvremenske vrijednosti. I zato se upravo u njoj najviše skupljaju “antisistemski” sentimenti. Zato se ogorčenje spram etabliranih institucija i praksi mnogo lakše artikulira u desnom smjeru. I zato na jedan perverzan način desničarstvo danas može zvučati “revolucionarno” (otuda, između ostalog, i oksimoronska sintagma “konzervativna revolucija”). U tome se krije i objašnjenje “desnih populizama” – svih u zapadnom svijetu – od Trumpa, preko desnih euroskeptika, do bijesne katoličke omladine u Poljskoj. I da ne nabrajamo danas, imamo more primjera i iz vlastitog sokaka.

I, zato ljevica baulja. Zato se za nju kaže da je bezidejna. Ona još, naime, nije osvijestila da živimo u svijetu koji je u mnogočemu po njenom kalupu, ali daleko od toga da je pravedan, a kamoli idealan. Zato bi ljevica trebala pronalaziti niše u kojima bi mogla biti jako dobra i korisna nadogradnja postojećim stečevinama (prava i sloboda za koja je zaslužna) i obrana istih. Ona teško može upasti u “antisistemski” prostor – teško, a da ne izgubi dobar dio svog identiteta ili da ne pervertira u svoju suprotnost.

Niše gdje može biti konstruktivna, a ne da samo “brani” svakako postoje na polju (političke) ekonomije. Tu može biti dobra alternativa postojećem ekonomskom poretku ako i samo ako uspije odgovoriti na ključna pitanja vezana uz vlastite programske točke i ključne teme: 1.) progresivno oporezivanje – kako ga provesti, a da ne dođe do “bijega kapitala”, destimuliranja meritokracije, a onda i gubitaka poslova i propasti određenih privrednih grana; 2.) zelena ekonomija – kako da bude dovoljno jeftina, a opet i dovoljno učinkovita i superiorna “nezelenoj”; 3.) tehnologija i kooperacija – kako urediti i uskladiti egalitarnije i participativnije proizvodne odnose s novim tehnologijama i nefordističkim karakterom rada?

Zasad toliko. Svijet danas nije svijet sredine prošlog stoljeća, pa ni ´20-ih/´30-ih, a još manje je svijet 19. stoljeća. Svi politički akteri trebali bi to shvatiti – i oni koji ne mogu prežaliti vrijeme koje je prošlo i koje se više nikad neće vratiti; i oni koji misle da mogu voditi svoje borbe kao da žive u tom prošlom svijetu, koji se više nikad neće vratiti.