Od posljedica korone preminuo je Anto Kovačević, germanist, nacionalist, bivši saborski zastupnik, posljednji tajnik Vladimira Dedijera Gangstera i jedna od najpitoresknijih pojava na hrvatskoj političkoj sceni devedesetih. Anto je bio lik pravog pučkog tribuna, brzog jezika i asocijacija, pjesnik u pokušaju i politički zatvorenik osuđen na šest godina robije u Kaznenom domu u Zenici na političkom procesu 1981. vođenom u Doboju. Imali smo zajedničko odvjetnika, pokojnog Vjekoslava Điđija Hrastea koji nas je branio kako je znao i umio protiv obilnih represija i cenzura ondašnjeg sistema, a Kovačevićev slučaj bio je nešto što je imalo status legende. Jedna, možda i najgora točka optužbe protiv njega bila je da je na večeri u svom domu izjavio kako je ”samoupravljanje kurac od ovce”. Tvrdoglavi sudija to je smatrao posebno teškom inkriminacijom i osvjedočenjem protiv tadašnjeg poretka. Điđi se nije dao. Ušetao je u sudnicu s ovcom koju je kupio na pijaci inzistirajući da sudac provjeri ima li ova kurac ili nema, a budući da nema, samoupravljanje nije kurac pa nema ni neke uvrede. Nije pomoglo. Anto je osuđen prvo na osam godina, kasnije na šest i konfiskaciju imovine. Uzalud je tu bilo što je bio bečki doktorand, kad ga je vlastiti kum izdao. Sam je to tvrdio.
Godine 1987. susreli smo se u Điđijevoj kancelariji u Masarykovoj ulici. Bilo je to doba kada se pripremala tranzicija i kada su se pojavljivali raznovrsni i raznorodni politički glasovi. Odlazio je u Ljubljanu sam, jer porodica nije mogla tada s njime. Hraste je znao kako Zagreb nije siguran za Kovačevića, pa je na jednu molbu Milan Kučan omogućio da Anto postane domar u nekom ljubljanskom studentskom domu.

U ranu jesen iste godine u PEN Centru Slovenije imao sam promociju moje knjige ”Ljubljanski proces” koja je tematizirala hapšenje Janše, Zavrla i Davida Tasića od strane tadašnje JNA. U knjizi je sudjelovalo 30-tak intelektualaca i pisaca iz tadašnje Jugoslavije, sve se odvijalo u nabrijanoj atmosferi i park Tivoli. Gdje je smješten slovenski PEN, bio je pun ljudi koji su došli zbog knjige i zbog osjećanja promijene koje je visjelo u zraku. Knjigu smo predstavljali Boris Jurinić i ja, u nekom trenutku pojavio se i Janša, tada naravno u posve drugom značenju od današnjeg, ali i Anto Kovačević. Anto je bio u žutoj tregerici, zelenim patikama i gaćama, sav dlakav i nasmiješen. Izgrlio je Borisa i mene, a na pitanje novinara zašto u tom času važnom za Sloveniju Hrvatska šuti, uzeo je knjigu i rekao da ona govori. Lijepo se tog sjetiti danas kada je vjera u moć knjige i njene glasnosti skoro pa na izdisaju.

Anto je već bio tečno naučio slovenski i dobro se snašao. Osim obaveza na poslu, pomagao je kao tajnik Vladimiru Dedijeru, tada već poprilično bolesnom i sa stanom u Ljubljani, na prikupljanju građe i pisanju knjige ”Genocid nad Muslimanima” koja će izići tek 1990., dakle iste godine kad Dedijer umire, u izdanju sarajevske ”Svjetlosti”. Knjiga tematizira stravične zločine što su ih u Istočnoj Bosni 1944. počinili Četnici nad Muslimanima. No, narodima ovdje, tipično i tragično, i tako nije bilo bitno kakve imaju pisce, a kamo li knjige.

Anto se kasnije, 1989., kad se vratio u Zagreb, vezao uz Marka Veselicu i cijeli taj blok ustvari minornih političkih stranaka hrvatske orijentacije i lidera koji nisu odgovarali Franji Tuđmanu. Izbjegao je tragičnu sudbinu Ante Paradžika i nekih drugih, danas zaboravljenih likova hrvatske perestrojke, a žalosno je što će ostati medijski zapamćen po anegdotalnoj opasci Vesni Pusić u Saboru 2001. godine kako ju je dragi Bog stvorio za madraca a ne za mudraca.

Zbogom dragi prvoborče. Tjeskoba promašene utopije danas je naša skrivena stvarnost. Laka ti zemlja.