POVIJEST DUŠE, KAPLJA ATROPINA

Ja znam za stvari tamne i duboke,
Povijest se duše ko knjiga otvara.
Sjećanje ima okus tapioke,
I miris dunje s klimava ormara.
Ja znam da smijem uzeti sve gnjilo,
I ljuto kao zagriz feferona,
Jer je u svemu zrnce slatkog bilo,
Brašnaste srži vrućega marona.
Dok umom plove slike vrata, krova,
Dalekih mjesta, što nas već ne pamte,
U čvrsti kamen klešu naša slova,
I ruka dlijetom dubi amarante.
Ne mislim da će naše ikad proći,
Premda svijet ljude smara, srca slama.
Pa ako kapljem atropin u oči,
To možda bude važno samo nama.

16. studenoga 2020., Flora Green