Ona sivo smeđa stvarnost stvorena u jeku rata i zločina danas je izgubila jednog od svojih istaknutih vinovnika. Umro je Tomislav Merčep, osuđen mnogo godina kasnije za ratne zločine s početka devedesetih. Na suđenju na Županijskom sudu u Zagrebu 2016. godine bio sam svjedok budući da je Sudu bio interesantan intervju koji sam s Merčepom napravio davne 1992. godine i koji je objavljen u jednoj knjizi o Domovinskom ratu. Prvo sam pomislio da će me pitati nešto o Merčepovom odgovoru na pitanje o zarobljenicima, na što je on odgovorio kako ih nije bilo jer su bili naoružani samo lakim oružjem. Ali ne, Sud je zanimalo da li je on bio zapovjednik postrojbe koju je vodio ili nije. U novinama i medijima toga doba često je bio predstavljen kao zapovjednik, iako je formalno bio tek savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova. Činjenica je, što sam posvjedočio, da su ga njegovi suborci ali i drugi branitelji oslovljavali sa ”zapovjedniče” i što mu je, kako se vidjelo, izuzetno godilo. Koliko sam vidio nitko se u tom procesu drugi od novinara pozvanih za svjedoke nije želio izjašnjavati, iako je svima bilo jasno da je Merčep stvarno zapovijedao dobrovoljcima koje je okupio oko sebe. Osuđen je na temelju zapovjedne odgovornosti jer mu se nije uspjelo dokazati ništa drugo. A kako i bi?

Uistinu, košmaran je put od simbola otpora u Tuđmanovoj Hrvatskoj pa do procesuiranja ratnih zločina u državi koja je to morala napraviti zbog svoje međunarodna reputacije i, barem površne slike europske orijentacije. Činjenica je kako je Merčep osim vojne imao i svoju političku ulogu u Zagrebu i Hrvatskoj devedesetih, te je sudjelovao u stvaranja novih policijskih postrojbi koje su se odlikovale u krajnjoj lojalnosti novim političkim vladarima i izmijenjenom, sada posve ”hrvatskom” senzibilitetu. U uredu na Zagrebačkom velesajmu gdje je sjedio njegov šef logistike, inače pasionirani ljubitelj i vlasnik cirkusa i lunaparkova Stipe Mađarelo, stajala je ogromna freska Ante Pavelića. Nije bilo problema ako ste izjavili da mrzite Ustaše, ne zbog vas, nego jer oni to nisu mogli akceptirati. Mrak se već od prije oslobodio iz sanitarne boce i nije bilo nikakvih racionalnih argumenata koji bi bili prihvaćeni kao nešto vrijedno ili značajno. Krvna zrnca i ”državotvornost” tu su ispuzali, kao što je poznato, na najgrozniji način. Lica nekih političkih emigranata koji se legalno ni tih ranih devedesetih nisu smjela pojaviti u Hrvatskoj, tu su se pojavljivala i nestajala, baš kao u nekom nedorečenom filmu crnog talasa.

Atmosfera straha i ushita miješale su se u patetično opterećenu svakodnevnost. Ratne strahote, osjećajnost historičnosti zbog stvaranja mlade države, glasine o zločinima, Merčepova gotovo napoleonska priroda, potreba za junaštvom i osvetom, mržnja i nenadani gotovo ljubavnički zanos hrvatstvom, neizvjesnost, autoritarizam i eskapizam, sve se to miješalo u atmosferi Zagreba tih dana. Negdje u ranu jesen 1993. godine zvao me Merčep zbog cigli koje mu trebaju. Moj prijatelj, pokojni Damir Petrović koji je imao graditeljsku firmu, poslao je čitav kamion starih. Gradio se Zid boli u Selskoj cesti na križanju s Ilicom. Na svakoj je cigli bilo upisano ime nekog poginulog ili nestalog. I tako 13600 puta. Kasnije je taj, ustvari posve narodni spomenik, podignut tamo jer je tu bio smješten UNPROFOR nestao. Pretvoren je u nešto što nema tu prvotnu autentičnost i smješten na Mirogoj. Poslije u Saboru pričamo sa Šeksom. Merčep, Mađarelo, Drago Kovačević, Petrović, itd. Nema nikakvih litanija ali se traži pomoć za ljude iz Vukovara u izbjeglištvu. Drugog dana vodim Merčepa, Jadranku Kosor i gospođu Farkaš na Radio Samobor. Tu obrazlažu cijelu tu tešku situaciju uzrokovanu ratom i protjerivanjem. Izbjeglica je mnogo, a sreća je mala. Ništa se drugo ne spominje i glasine ostaju kao sablasti. U jednoj drugoj prilici tvrdi se da je mesar Mihajlo Zec, ubijen isti dan kad i obitelj i kćer, bio rezident srpskih špijuna. Druge se sve opcije automatski isključuju. Merčep kaže da s tim nema nikakve veze. A tko ima?