Od ove godine imamo novi praznik: Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Uveo ga Sabor lani u sklopu ‘neverending’ dogovaranja o hrvatskoj povijesti, kad je i Dan državnosti premješten na 30. svibnja (1990. konstituiran višestranački Sabor, dok je RH još u državnom zagrljaju sa SFRJ) a Dan neovisnosti ukinut kao praznik (čemu slaviti očitu iluziju?!) i preimenovan u spomendan. Tako i dalje imamo 13 neradnih dana, tj. praznika – od čega sedam katoličkih, pa valjda zato političari i novinari govore o “13 blagdana” iako “blagdan” označava dan posvećen vjerskom događaju, a “praznik” je ‘prazan’, neradni dan kojim se obilježavaju državni ili međunarodni događaji i društvene vrijednosti.
Novi praznik trebao bi pokazati kako se vladajuća stranka (jedina) brine za žrtve rata, navodno sve, ne samo hrvatske. U stvarnosti, to je još jedan potez podilaženja biračima i očuvanja fotelja moći, pri čemu se nastavlja praksa veličanja povijesti na račun zanemarivanja sadašnjosti (samo umjesto Neretve i Sutjeske imamo Vukovar i Škabrnju) i potvrđuje da smo jednako zatucani kao i susjedi Srbi jer kao državne praznike slavimo poraze i stradanja, a ne pobjede i vraćanja u život (pa pad Vukovara ispada značajniji od njegove reintegracije u ustavno-pravni poredak RH).
Kad god naiđem na izvještačeno političarsko i patetično medijsko spominjanje žrtava rata, pomislim kako je, zapravo, malo tko izbjegao da mu zlokobne ruke rata razbucaju, zgnječe, unište život…
Sjetim se tada tete Dobrile koja je ostala bez ičega nakon što su nam zadarski junaci ulaz zgrade nakrcali municijom da bi gađali susjednu vojarnu, a pitomci vojne škole odgovorili dvjema razarajućim granatama; od te nesreće nikad se nije opravila. Sjetim se i stare Kate, pravoslavke koja je isprepadana šikaniranjem onih “mamu im jebem četničku” i srpskim zlogukanjem “bježte, spasite se od krvoločnih ustaša” jednog jutra s torbom u ruci ostavila svoj dom, da se nikad više ne vrati. Sjetim se očaja svojih roditelja kad su čuli da im je granatiranjem razoren stan, i rođakinje čiji se “miješani brak” raspao pod rafalima sa svih strana, prijateljice koja do danas nije saznala gdje su joj završili roditelji, njene djece koja su godinama nakon rata patila od anksioznosti… i mnogih drugih koji su nebitni ovom domoljubnom slavlju, a ipak su žrtve tog nesretnog rata.
I kad danas čujem političare kako pričaju da će zločini Domovinskog rata biti “trajno upisani u sjećanje” i da 25 godina nakon rata “Hrvatska ima snage za iskorak, za pomirbu” (kako je onima u bivšoj državi trebalo malo za pomirbu s Talijanima i Nijemcima, za “trajnom” mržnjom ne opterećivane odnose?!), onda se pitam hoće li naši političari ikada prisjećanjem na žrtve rata poticati suosjećanje, zajedničko dobro i nadu – “samo da rata ne bude”.
radio gornji grad 
