Zapuhao je sjevernjak, koji nadiže kožu i zavlači se u rukave, podstave, čarape, tjerajući te s ulice u toplu sobu, pod deku, u blizinu šalice čaja, keksa, dvopeka i raskrižane jabuke na stolu. Zaista se ne ljutim, ni najmanje, dapače, osjećam neki čudni, trijumfalni treptaj unutra, ispod grla: “Gotovo je, gotovo je!”. Zatvaraju se sunčane dveri, puž se uvlači u kućicu, pjesnik među zidove, i kako bi rekao I.G. Kovačić. “Tišina je teška, vani jesen plače, / i sve nijeme stvari grli težak mrak. / Mokre grane suze, njišu se sve jače, / I ko pred smr grle očajnički zrak”.

Sad zaista ništa ne očekujem, od sebe niti od drugih. Otvaram onaj ljetni gramofon, moj famozni ulov, prebirem po vinilkama, otpuhujem prašinu s nekih knjiga i biježnica, otvaram nasumce, napodisujem, precrtavam, čudim se ruci koja je sve to zapisivala i prepisivala u nekadašnjoj žurbi. Nekoliko kataloga, sakupljenih po izložbama, ostavila sam za desert, kad kuća posve utihne i zamre nervozno dječje cviljuganje i topot iznad moje glave. Uživat ću u vremenu kojega nikada nemam, dok me osvajačko sunce mami van, na put, među ljude i ljupke prizore pokrajinske idile. Sada je sve moje , svi gubitnički ishodi, sva krama potrošenih riječi i odnosa: vrijeme da kažemo onima koji su nas povrijedili, kako ih više zaista ne volimo.

U savezu sa sjevernjakom, to bi moralo biti neusporedivo lakše. Mi smo igračke vjetrova, veli Tin, to jest, mi smo poput lišća, poput stabala, ocvalih suncokreta, sirka u polju, poput repe pod brazdom, kukuruza u košu, u travi rasutih bundevinih koštica. Nas troše, rasipaju, uzimaju i koriste, pospremaju za kasnije, zaboravljaju: po nama se hvataju lišajevi i plijesan, pa nas se odriču u korist zdravijih, jedrijih i jestivijih. Čovjek je dio svega, dijeli sudbinu zemaljskih plodova, izraslina, raspuklih kvrga i luknji natočenih mravljim medom, na golemom Stablu života. On je poseban samo po tome, što osjeća i suosjeća, hoda, govori, sklada nokturna i kantate, piše pjesme, podiže zidove i može ponekad umrijeti za ono što mu je hranilo srce.

Sjevernjak brije oko stare gradske utvrde, oko dječjega igrališta, žutilom nasutog parka, kanala obraslog stručcima stolisnika i kadulje. Napravila sm nekoliko fotografila, da se podsjetim, ako dođem u napast oko večernje šetnje. Ne, neću ići nikamo više, čaj mi se hladi, naočale zamagljuju i ja ću kao stari “zapuhanec, vitiznanec” i “švelec šestoperstec koj svilu našvava”, vratiti se svome poslu, kao da nema mrtvih ni živih, nikoga: pisati, čitiati, misliti, nestajati.