Vraćam se kući iza ponoći. Ulazim u dvorište i gledam svoju zgradu iz vatrogasnog dvorišta. Vukotinovićeva, ulica prosvjetitelja, pisca, činovnika, političara, akademika JAZU koji je 1869. objavio grandiozno djelo “Flora croatica”. Autor je čuvene misli „Čim bude Hrvatska više učila i radila, tim će više znati, više valjati, i tim će si također prokrčiti put sigurniji za bolju budućnost svoju.” Čovik se danas rasplače kad to pročita: koje znanje, učenje, danas je vrime za pljačku, otimačinu i grabež.

Gledam iz vatrogasnog dvorišta svoj stan na vrhu zgrade, desno. Tu se često zalijeću vrane, volim nevoljne ptičurine. Tu je djetinjstvo proživjela Bisera Veletanlić, čiji je otac bio šef vatrogasne brigade. Umišljam da je njena “Nikad više” himna ove kuće. Povremeno joj šaljem sliku iz starog dvorišta s tornjem.

Moja zgrada sagrađena je pedesetih za profesore Filozofskog fakulteta. Cijeli Donji grad pretresao je potres, još je prošaran dugačkim pukotinama. Artemida i njeni lovci otpali su sa susjedne zgrade, a naša je ostala čvrsta. Umrli su svi stari stanari, ostale su udovice, djeca u šezdesetim godinama, susjed Indijac i ja. I bez filtera nebo nad mojom kućom noću je narančasto-sivo.

Ne znam zašto sam ušao u dvorište. U deset godina koliko tu živim možda je to deseti put da se smucam po dvoru. Izlazim desno, hodam ravno, onda oštro desno uz Državni arhiv s čijeg me krova pozdravljaju bakrene sove, pa dalje uz Botanički vrt. Put je posut lišćem, nikad tako žutim. Kao zreli duhan iz priča moje bake.

Po zidu Botaničkog preko puta Ministarstva kulture, hoda prelijepa mačka žutih šara. Okrećem se, ona me prati. Pravim se da je ne primjećujem, a onda osjećam optužujući pogled. Vraćam se, dodirujem je. Lukavica mi dopušta, samo da bi me kasnije pekla savjest zašto je nisam uzeo sa sobom. Nekad, moja baka je hranila mačke, ostavljala im je mlijeko, komadiće mesa, omekšane kekse. Ja sam u zreloj dobi konvertirao u pseljupca. Umbra je postala moj vodič u snove i duboke spokoje. Živi u Ljubljani, a kad me posjeti, hoda baš ovim putem oko Arhiva kojeg je učinila svojim.

Žuta mačka me upadljivo prati, i s njom tuga. Prelijepa je ova žuta mačka, sigurno nečija, možda je ovako drska namjerno izašla iz kuće. Ili se možda izgubila i moli da je uzmem sa sobom. bježim niz Crnatkovu, zadnju ulicu moje Mani, kao onaj domaći izdajica orlovskog nosa iz Otpisanih. Nadam se da me žuta mačka više ne prati.

Vraćam se kroz noćnu vrevu Savskom u Vukotinovićevu. Mnoštvo blesave mladosti. Na stolu u mom stanu zdjela sa šipcima moga oca. Šipak je plod s iranskih visoravni, listopadni grm sjajnog lišća s tvrdim okruglim plodom koji ima oko 600 crvenih koštica.

Kad sam bio dijete, baka je u kasnim jesenskim noćima gulila koru i pažljivo mi vadila svaku košticu. Otac je u našem vrtu posadio dva grma. Jedan je raskošan, širok, pun plodova. Drugi jalovi se uzoholi u proljeće svjetlocrvenim cvjetovima, kao ja odbija odrasti i dati plodove. Baka je umrla, nakon nje nikad mi nitko nije strpljivo vadio koštice.

Otac je umro i za sobom ostavio vrt. Majka za mene čuva plodove, a ja ih jedem u noćima poput ove kad bježim od mačaka koje me očajnički mole da ih udomim. Režem gorku žutozelenu koru, vadim crvene bobice, ližem krvavi sok. Oprosti mi žuta mačko.