Kroz četrdeset i pet godina djelovanja novinsko-izdavačka kuća „Vjesnik“ imala je nekoliko novina, zabavnika i magazina za djecu i mlade, ali nijedan nije bio toliko dugovječan ni tako uspješan kao „Plavi vjesnik“, posebno u vrijeme kad je glavni urednik bio Nenad Brixy. Urušavanje je počelo kad ga je naslijedio Pero Zlatar. Stripove Maurovića, Radilovića, Bekera, Dovnikovića i ostalih domaćih klasika zamijenio je jeftinim licencnim kičerskim ljigama. Cijele novine je usmjerio prema tračevima i površnostima, forsirajući domaći „glamour“ i pseudo „celebitye“, jedva prikriveno koketirajući s nekim domaćim obrtnicima i ugostiteljima orijentiranim na takve mušterije. Čitatelji su se počeli osipati, a za nas iz omladinske štampe Pero Zlatar je postao maltene idejni protivnik. Njegov pristup novinarstvu zvali smo „zlataroidno piskaranje“.
„Plavi vjesnik“ je nakon dvadeset godina ukinut 1973. „Vjesnik“ je još neko vrijeme izdavao vrlo solidan magazin za djevojke „Tina“, a kad su i njega ugasili – otprilike u isto vrijeme kad je počeo izlaziti „Polet“ – u spektru „Vjesnikovih“ izdanja nije preostalo ništa za djecu i mlade.
Posljednji glavni urednik „Tine“ bio je kolega i prijatelj Željko Žutelija koji je neposredno prije bio posljednji glavni urednik jedne od najboljih omladinskih novina koje smo imali, „Omladinskog tjednika“. Lošu karmu da je bio za kormilom dva dobra projekta kad su potonula kanio je preokrenuti po artiljerijskom principu „pobačaj-premašaj-pogodak!“ Prihvatio se projekta novog „Vjesnikovog“ tjednika za mlade – „Ševa“.
U ono smo vrijeme bili bliski i često se viđali. (Sam naslov buduće novine bio je moja izmišljotina.) Okupio je provjerenu, pouzdanu ekipu: Katju Šutić, Zvonka Tomića, Dražena Vrdoljaka, Darka Zupčevića i Hidu Biščevića. Fotograf je bio Siniša Knaflec, a grafički urednik Mladen Galić. U prvom, probnom broju surađivali su i Željko Bebek, Jurica Šiftar, Denis Kuljiš, Ratko Aleksa, Vesna Rapajić, Mirjana Đorđević, Maroje Mihovilović, Milan Ivkošić, Truda Stamać i ja. Kadrovski je to bio svojevrstan „all stars band“ mladih novinara koji su imali dugogodišnje iskustvo u omladinskoj štampi, pa se našli u „Vjesniku“, „dream team“.
Sam način pokretanja novog lista naznačio je novu, suvremenu praksu. Krajem ožujka 1977. otisnut je probni broj u tri tisuće primjeraka. Nekoliko stotina je podijeljeno profesionalnim novinarima i srodnim stručnjacima. Ostatak je raspodijeljen predstavnicima ciljane publike, po razredima, omladinskim klubovima, sportskim društvima i sličnim okupljalištima mladih po cijeloj Hrvatskoj. „Vjesnik“ je tada imao odličnu službu za istraživanje i praćenje tržišta koji je vodila Vesna Lamza uz pomoć nekolicine kolegica psihologa. Svakih mjesec-dva-tri svim urednicima i novinarima podijeljeni su rezultati njihovog najnovijeg istraživanja: pratili su pojedina izdanja, analizirali publiku, obrađivali poneka izdvojena stručna pitanja. Lamzin odjel je proveo istraživanje među svima koji su dobili primjerak „Ševe“ i objavili su jedno od najsolidnijih i najinstruktivnijih istraživanja novina koje sam ikada vidio. Naslov istraživanja bio je „Mladi i novine“.
Najfascinantniji izneseni podatak bio je da su mladi daleko najbolje prihvatili prilog koji eksperti nisu ni zamijetili. Mladež se oduševila člankom koji su stručnjaci unisono previdjeli. Članak „Bomba druge generacije“ o američkom studentu Johnu Phillipsu koji je u „kućnoj radinosti“ napravio atomsku bombu bio je snažno generacijski obojan, moglo ga se očitati kao izraz nezadovoljstva mladih da ih se smatra neozbiljnima i nevažnima, a gdje ćeš naći nešto što može jače odjeknuti od atomske bombe?! Nek’ se čuje i naš glas!
Iako je istraživanje objavljeno kad je „Polet“ bio već uvelike uhodan, doživio sam ga kao naknadnu znanstvenu potvrdu da smo krenuli dalekosežnim putem.
„Vjesnik“ se sa „Ševom“ nije iskazao. Iako je sa stručne strane projekt bio jedan od najutemeljenijih s kojima sam bio upoznat, politika (vrh kuće koji donosi odluke) opredijelio se za to da se obustavi. Bilo mi je žao jer bi „Poletu“ dobro došla kvalitetna konkurencija s kojom bi se nadmetao i nadopunjavao.
„Ševa“ je dobar primjer da pored uspjeha s kojima se ne možemo pohvaliti, postoje i neuspjesi na koje možemo biti ponosni.
radio gornji grad 
