S Mujom Nadarevićem sam se površno znao od ranih osamdesetih.

Ono iz novinarsko-filmskih „druženja“ na pulskom festivalu, premijerama filmova, koktelima nakon kazališnih premijera…

Zbližili smo se kada sam u jesen 1987. s njim radio – ono što se u novinarstvu smatra – „veliki“ intervju za matičnu redakciju „Polet“.

Nadarevića je tada bio velika glumačka zvijezda, a pratio ga je glas da se baš ne voli producirati u novinama.

Meni je odmah rekao „može“.

Koliko sam shvatio, bilo mu je drago vidjeti me na setovima filmova u kojima je glumio – jednu večer bio sam na snimanju „Deja Vu/Već viđeno“ u Beogradu, a vidio me je i na setu „Glembajevih“.

S obzirom na opseg intervjua i Mujine obaveze, razgovarali smo u dva navrata.

Ukratko, taj intervju jedan je od ponajboljih u mojoj novinarskoj karijeri.

Mio Vesović je pak napravio njegove sjajne portret fotografije.

Tražio je od Vesa fotke, s poprilično muke ih je na kraju i – dobio!

Pričali smo o svemu i svačemu, pa i o njegovom životu prije nego što je postao glumac. To ga je vjerojatno malo tko pitao, pa se otvorio naširoko.

Rođen je u Banja Luci za vrijeme NDH, ubrzo se s roditeljima seli u Zagreb, gdje je njegova obitelj živjela u neimaštini, pa su izlaz potražili u preseljenju u Bosanski Novi… Gimnaziju (na Šušaku) je pohađao u Rijeci… Od pomoraca s brodova nabavljao je strane cigarete…

Pričali smo i o politici, tadašnjoj Partiji, a pritom je proročanski u moj kazetofon rekao:

„Mislim da bi se vlast morala stalno mijenjati kako bi bila prava!“

Kada je 90-ih počeo režirati u kazalištu, predstave su mu bile u najmanju ruku dobre ili vrlo dobre – da se ne zavaravamo, žarko je želio snimiti i igrani film „Hasanagicu“, koju je prije toga postavio na scenu.

Nažalost, Nadarević nije uspio – komisije su stalno odbijale „Hasanagicu“, dok sam nije odustao.

Jedno vrijeme je stanovao sa djevojkom, odnosno suprugom Slavicom Radović u Hreljinskoj ulici, na Trešnjevci, preko puta zgrade u kojoj je sjedište moje tvrtke. Tada smo se poprilično često susretali. S kolikom pažnjom, s kolikom ljubavlju se odnosio prema Slavici… Pamtim i danas…

Ponekad je znao biti i ciničan, pogotovo u odnosu na svoje kolege, redatelje i producente.

Osobno, nije propuštao a da me ne pita kako ide posao, kako su mi kćerka i supruga, etc, etc…

Neovisno od tih privatnih „odnosa“, a kratko i nedvosmisleno – Mustafa Nadarević je jedan od ponajboljih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumaca; glumaca s karizmom, a čije su glumačke metamorfoze još od trenutka svog nastajanja postale dio naše mitologije i našeg sjećanja.

Gotovo u svemu čega se kao glumac prihvaćao je bio podjednako dobar i upečatljiv.

Što se pak tiče velikog ekrana, deset filmova u kojima je – po mom izboru -ostvario svoje najbolje uloge su:

1. MIRIS DUNJA – Mirza Idrizović (1982), fotka

2. VEĆ VIĐENO – Goran Marković (1987)

3. GLEMBAJEVI – Antun Vrdoljak (1988)

4. OTAC NA SLUŽBENOM PUTU – Emir Kusturica (1985)

5. GLUVI BARUT – Bata Čengić (1990)

6. PRIČA IZ HRVATSKE – Krsto Papić (1992)

7. KOD AMIDŽE IDRIZA – Pjer Žalica (2004)

8. LJUBAVNA PISMA S PREDUMIŠLJAJEM – Zvonimir Berković (1985)

9. SAVRŠENI KRUG – Ademir Kenović (1997)

10. NIČIJI SIN – Arsen A. Ostojić (2008)

P.S.

NOVA TV je odlazak Mustafe Nadarevića u “bolja prisjećanja” od svih tv-stanica najdostojnije popratila. S tom viješću i izvještajem je započela svoj Dnevnik. HRT je vijest objavila u najavi Dnevnika, ali RTL tu informaciju očito nije smatrao važnom da zaslužuje objavu u najavi svoje središnje emisije. Usput, RTL Danas večeras je vodio Tomislav Jelinčić, koji se bavi i režiranjem filmova!?