Kao što sam rekla/ pisala prijateljici, pobjeda načelnosti veoma je važna i velika stvar u ljudskom ponašanju. Imati principe/ načela, znači biti izgrađena ličnost, koja je filtriranjem ponuđenih društvenih obrazaca, došla do onih, koji joj daju da zadrži ponos i osobnost, a da ne izda opća etička pravila, djelujući ne samo u svoju korist, već i za dobrobit drugih. Danima se pitam, zbog čega su naše polemike tako niske, ostrašćene, uličarske, navijačke, obojene interesom klana i krda, nabijene netrpeljivošću i isključivošću. Kultura jezika je prvi kamen spoticanja, a načelnost drugi. Ljudi ne brane načela (koja nemaju), već se verbalno obrušavaju na suprotivu stranu i mišljenje. Ljudi ne njeguju rečenicu, ne traže argument, već posižu za psovkom, za tračem, za invektivom i otrovnim ubodom. Vježbaju prostakluk, cijede slinu nad žrtvom, koja se najčešće ne može i ne umije obraniti.

Ozbiljne ljude to odbija od javnoga života, a promatrače sa strane uvjerava da su švindleri, probigore, diletanti i drznici nositelji nekakvih “javnih zastava”, te da od njihova prepucavanja i jalovih podmetanja zaista nešto zavisi. I naravno, tu su jal i ljubomora i pravilo “kiseloga grožđa”: ono što je nekom željeno a nedohvatno, često biva predmetom nenačelne polemike, dok se javnost smjesta svrstava u tabore, pa jedne ruži a drugima veselo aplaudira. Nije rijedak slučaj, da o meritumu stvari pritom nema najblažega pojma. Nekoliiko “javnih ikona” , poput I. M., premda već načetih ozlojeđenošću, cinizmom i staračkim pakostima, te duhovno prilično “abšisanih”, mahom nailaze na odobravatelje, čak i kad uopće nisu u pravu, već se samo iživljavaju slijedom povlaštenog statusa, da mogu za pare isporučiti publici svoja veleumovanja na tjednoj bazi.

Ne može se reći da su Matoš i Ujević, te Krleža i njegovi oponenti bili blagi u polemikama, no postigli su razinu literarnosti, izražavali su svoje poglede na odabrani predmet u širem kontekstu, bistrili su građansku oportunističku baruštinu, učinivši nešto za javnu riječ u globalu. Gotovac pak, svojom je načelnošću pridobivao i one, kojima liberalizam nije bio prva opcija, te je i do danas ostao svjetionikom slobodne misli, dosljedno provodeći načelo da je “najljepše boriti se za izgubljenu stvar. ” Reagirati treba odmah. Na sporu riječ paučina se hvata, na kolebljiv karakter moralna hrđa naliježe.Umjesto povlađivanja, umrežavanja, kompromisiranja, sagibanja glave pred mediokritetima i pristajanja na njihova “genijalna rješenja”, čovjek mora ostati uspravan, nezavisan i nepodmitljiv. Ima li štogod reći, neka to učini glasno, jasno i promptno, u korist svoje slobode i mirnoga sna, koji nikakvo arlaukanje iz “jatačkoga tora” neće moći ugroziti ni razbiti.