Zbog pandemije i izražene slutnje katastrofičnosti, stvarnost se, posebno socijalna i medijska, najednom preobrazila u čitavu apokaliptičku godinu kakve se ne bi posramio ni Immanuela Velikovsky. On je bio briljantni katastrofičar koji je izmislio svemir nulte gravitacije zato da bi mogao opisati planetarne kozmičke udese za koje je pretpostavljao da su sadržani u mitovima i predajama gotovo svih drevnih civilizacija i na svim kontinentima. Weltschmerz drevnih rapsodija propasti, tako je zahvaljujući njegovoj velikoj popularnosti pedesetih i šezdesetih godina, koje su bile tu i tamo na rubu nuklearne katastrofe, na velika vrata ušao u popularnu kulturu snažno podupirući čitav fenomen apokaliptičkog mentaliteta prije inače rezerviranog za religiozna vjerovanja kao što su crkve pentekostalaca, Jehovine svjedoke, Crkvu svetaca posljednjih dana i brojne druge millenijarističkie sljedbe. Senzibilnost smaka svijeta i čovječanstva, ovog puta uzrokovana zlim virusom, opet je aktualizirala predodžbe vizionarske kataklizme kao i ideje i predstave božje kazne, ne mareći za uputu anarhista Bakunjina koji je mislio kako je moguće, Boga ako postoji, abolirati radi njegovih dijela. Uostalom, još kod Platona u razgovoru jednog egipatskog svećenika i Solona o nestanku Atlantide saznaje se kako su ”bile mnoge propasti svijeta”, i kako će ”još mnoge biti”.

U sadašnjoj situacija kada svakodnevni novinarski i medijski sadržaji vrve porukama koje nije teško prepoznati kao apokaliptičke aforizme pitanje je koliko smo uopće odmaknuti od sveukupne arhaične mitske osnove i njezine baštine. Naime, moderno društvo temeljeno na liberalizmu, tehnologiji, progresu i znanosti (znanju) u situaciji pandemijske krize, ne tek samo marginalno, vibrira znakovitim senzibilitetom misterije, mita i magije. Jedna od popularnih zaraznih lekcija ističe poslanje smrtonosnog virusa kao ”skrivenog tijela” stvorenog zato da potamani starce i ostavi na Zemlji u životu tek mladi vrli svijet. S druge, eskapističke strane, petparačke reklame bio-energetičara govore kako oni svojim tajnim i nevidljivim energijama ne liječe sada više samo rak, ciste jajnika ili neplodnost, već kako uklanjaju i viruse. Tako kraj svijeta, kakvog znamo očituje se ipak ne samo metafizički ili vizionarski, već ponajprije opasnim nedostatom vjerodostojnosti da se zadrži njegova dosadašnja egzistencija. Odnosno, da se smjesta i kompetentno odgovori na krizu efikasnom panacejom.

Milijuni zaraženih, oboljelih i umrlih, traume socijalne distance, višestruko dnevno pomazanje aseptičkim proizvodima, obaveza nošenja maski, izolacija, zatvaranja gradova pa i granica, ograničavanje rada i kretanja, policijski sat, dakle, društvena i individualna represija provedena pod sintagma ”novo staro” ustvari sužava svaku društvenu perspektivu i postaje holističkim simptomom cjeline. Doduše, svojedobno je, još daleko od pandemijske katastrofe, Jacques Derida ustvrdio kako se osjeća kao dijete spremno za Apokalipsu. Izvjesno je kako pri tome bit nije bila tek u poetskoj formi izražavanja, već u provokaciji kojom se izražava egzistencijalna kriza odnosno otuđenje modernog čovjeka Taj relativizam gubljenja ljudskih vrijednosti u modernom društvu očituje se u nedostatku svijesti o onome odnosno o svemu što se izgubilo. Senzibilitet ”gubitka” nije samo u sadržaju već u kontinuiranosti koja se stalno iznova doživljava. Permanentna apokalipsa, isto kao i smrtonosni virus, civilizacijska su tekovina. Dapače, ova posljednja, virusna i svjetski zarazna, definitivno je potkopala perspektivu kako je čovjek kozmo-centrično biće svodeći ga na kušnju egzistencije, etimološki, ”biti izvana”. Naravno, takva ogoljelost intenzivnije pojačava potrebu za misterijem, tajnom, skrivenim i onostranim. Za ispunjenjem koje je u redovnim uvjetima već bilo odmaklo.

U ”Smaku sveta” jednoj od kultnoj knjiga moje generacije, njezin autor Dragoš Kalajić obrazlaže dvije naoko nepovezane, a ipak bliske stvari. Prvo govori o tome kako u antičkom svijetu pisci nisu trebali niti su, dapače, znali za predgovore knjigama. Da bi odmah potom ustvrdio kako je Apokalipsa, kraj svijeta, tek zbir ili čak abecedni pregled svih naših alijenacija, dakle, svega onog što nam prethodi. I uistinu. Predgovor sigurno ne može nadrasti ili zamijeniti cjelinu nekog djela, kao što ni katastrofične vizije ne mogu sačuvati ništa prethodno jer su usmjerene ka kaosu i napuštanju poznate strukture značenja. Poetika apokaliptičkog mentaliteta iščitava se između erosa i tanatosa, kratkih polova svake vizionarske katastrofe, iz čega nije izuzeta niti golema materijalistička metafizika stvorena od današnjih pozitivističkih mudraca i njihovih projekcija. I tu se operira tajanstvenim, nedodirljivim, super moćnim, dugovječno skrivenim i drugim raznovrsnim kataklizmičkim pojmovima u želji da se ustvrdi neki novi obrazac za eskapizam. Tako pandemija sve više postaje globalni vizionarski eksperiment omiljen kod apologeta nasilja (npr. Donald Trump), koji bi željeli na katastrofi graditi svoju prednost i uspjeh. U osnovi svake iluzije, a tako i ove, postoji paradoks percepcije, naime, viziije npr. kraja svijeta.