Imali mačku u Balanjuci, ili bolje, imala ona nas. Znala je ljeti stati kod prozora i loviti muhe onim kratkim karate udarcem Brusa Lija, tako da u nas za vrijeme ručka nisu lijetale muhe kao kod komšija.

Imala je ta mačka, ne sjećam se ni kako smo je zvali, valjda jednostavno mačka, još običaj da jede kisele paprike. Slučajno se to ukazalo kad mi je takva tegla u kuhinji ispala na pod, a maca se bacila na krhotine, pažljivo razmakla razbijeno staklo i utekla van s finom paprikom u raljama.

Takva je bila mačka balanjučka.

Jedne je godine mati rekla Abdulahu da odnese tu već ostarjelu mačku negdje dalje preko vode i tamo je ostavi, jer znano je tada se neće znati vratiti i naći će neku drugu kuću da o njoj brine. Bilo je to zato što je Abdulah, zvali su ga Braco, ali to je druga priča, jedan od rijetkih u gradu bio vlasnikom fiće  i to onog što su ga zvali abart, jerbo je imalo neke auspuhe i onako opasno izgledao.

Odveze od mačku daleko, prijeđe dva tri puta tamo u nazad preko Vrbasa i ostavi je u Podmilačju.

Prođe neko vrijeme, ma ni hefta, eto mačke kod nas pred kućom. I sve onako gleda i krivi glavu kao onaj agent u američkom krimiću, neće u kuću unići, ali prihvaća hranu koju joj ostavim pod orahom.

Ljuta bila na nas mačka, kao i ne bi. Mati je rekla, huja je uhvatila, najviše na mene, sjeća se ona da samo joj se već zamjerila.

Još neko vrijeme ranije, prije toga, bilo ljeto i mi ošli na more, tada se išlo 14 dana. Nitko nije ni pomislio da uzmemo mačku sa sobom. Mati je rekla, neka snaći će se ona, nejdu svi iz Balanjuke u isto vrime na more.

Tako je i bilo, Vratimo se, nema mačke, ne dolazi. Prođe hefta, eno je pod orahom, gleda me i neda se maziti. Ljuta bila na nas sve, huja čista. A tek što je godinu kasnije morala od Podmilačja pjehe do Balanjuke.

Koga ne bi uhvatila huja, a nekmoli mačku, onu iz porodice tigrova