Dugogodišnja korupcija u kulturi urodila je plodom – imamo imbecilnu književnost, sve genij do genija! Kako i ne bi uzmale Ivo Sanadere kao generatore tog stanja! Šačica ljudi iznimne socijalne inteligencije iliti probitačnosti već desetljećima cirkulira kroz sve komisije Ministarstva kulture i žirije! Da bi od tog dobro zarađivala na zavist onih koji nisu u toj družbi – ni po jada! Riječ je o sukobu interesa jer klika državnim novcem financira vlastiti privatni kulturni fuš, plus zbog nagomilane moći koja stvara pokornike pijune – svoju brojnu poslušničku sljedbu koja se zove „književna scena”.

.

Na toj sceni nema scene, to je misa – doslovce vjerski ritual, scena bi bila kad bi zbog sukoba interesa i trgovanja utjecajem – pravna država izišla na teren, utvrdila nezakonitosti i kaznila krivce čime bi automatski „književna scena” bljesnula u pravom svjetlu i velik dio aktera bi bio naprosto razjuren, očišćen istom metlom, dio bi se sam rastrčao, malo tko bi ostao. Da „institucije rade svoj posao” i „transparetnost” u ovojsferi su mrtve fraze, da ne govorimo o tome da u ogromnom medijskom i javnom prostoru na ovom stupnju civilnog društva gdje je glavna vrednota sloboda mišljenja– gotovo nema glasa koji bi sadašnjoj hijerarhiji nešao neku zamjedbu? Nije li ta sloga sumnjiva? Jesu li kritički nastrojena inteligencija nestala iz Hrvatske? Ne zna se. A enigma je zašto pravna država šuti kad je forenzički postupak jednostavan – postoje matematički stručnjaci koji unutar programa suzbijanja pranja novca i sl. prate financijske tijekove za koje ima indicija da su povezani s trgovinom oružja, droge i ljudi. Uhvatiti Sanaderiće s prstima u pekmezu hrvatske književnosti bio bi im mačji kašalj, no to se ne dira. A zviždača nema, ispada – svima se fućka!

.

Tu i tamo umjesto o korupciji o problemu koji je zahvatio tekuću književnost govori se s moralističkih pozicija, kriminalse promatra kroz ideološko poetičku vizuru bez ukazivanja na ishodište. Pa sam sretna što su nakon dva moja teksta (o Quorumu i o poeziji na društvenim mrežama) dvije moje fb prijateljice – Snjezana Pavič i Darija Žilić
– prihvatile i nastavile koristiti sintagmu „korupcija u književnosti”. Taj pojam sam koristila unatrag već dvije godine, a moji komunikatori preko mreže su bili onak’, malo sablaznuti tomdirektnošću, valjda sam djelovala kao neka luzerica koja razmišlja kao u čuvenoj pjesmi što jupjeva Janis Joplin – Me and Bobby McG – gdje je udarni stih:, „𝙁𝙧𝙚𝙚𝙙𝙤𝙢’𝙨 𝙟𝙪𝙨𝙩 𝙖𝙣𝙤𝙩𝙝𝙚𝙧 𝙬𝙤𝙧𝙙 𝙛𝙤𝙧 𝙣𝙤𝙩𝙝𝙞𝙣’ 𝙡𝙚𝙛𝙩 𝙩𝙤 𝙡𝙤𝙨𝙚”, što je za mene osobno istina, no eto – došao je čas da je to istina i za književnost. Istinu se može pokazati odozgo – kroz vladajuću strukturu (kroz mehanizme policije i pravosuđa) i odozdo – kroz analizu aktualnih naslova naših „ponajboljih” autora, koji takvima prezentirani zahvaljujući vladajućoj strukturi.

.

Potonje, analize aktualnih naslova naših „ponajboljih” autora se prihvatio Igor Mandić u Jutarnjem listu. Kad to vidjeh – srce mi je počelo ubrzano lupati od radosti i čuđenja. Od radosti jer je Mandić naprosto bio objektivan. A od čuđenja – jer mi nije bilo jasno kako Jutarnji koji ima tobožnju rubriku kulture – i koji unutar nje objavljuje propagandne materijale izdavačkih proizvoda, u formi kritike ili intervjua, kao da je u poslovnoj vezi s izdavačima od kojeg kroz marketinški ugovor uzima postotak – pa je već postalo degutantno čitati zamorne i neukusne hvalospjeve, najednom daje nešto što nije EPP? Jer, ovih nekoliko kritičkih tekstova u nizu Igora Mandića odjekuju kao razumska bomba. Književnim poduzetnicima i obrtnicima zacijelo ne manjka tema za dužu kavu s mlijekom! No, koji je poslovni razlog poštenja Jutarnjeg da pusti ocjene našeg nepobitno velikog kritičara, to ćemo tek vidjeti.

.

Držim, ovo sablasno 𝙨𝙩𝙖𝙣𝙟𝙚 𝙪 𝙠𝙣𝙟𝙞ž𝙚𝙫𝙣𝙤𝙨𝙩𝙞 𝙟𝙚 𝙤𝙥𝙖𝙨𝙣𝙞𝙟𝙚 𝙤𝙙 𝙚𝙥𝙞𝙙𝙚𝙢𝙞𝙟𝙚 𝙠𝙤𝙧𝙤𝙣𝙚 (za koju je ipak cjepivo na putu), jer je nastalo ne-slučajno (poput pojave virusa kao dinamike prirode) nego namjerno i svjesno. Prirodi ne možemo suditi nego joj se moramo pokoriti i kroz medicinu naći neki mehanizam zaštite, dok onome što se događa u društvu, državi, kulturi, književnosti – itekako možemo i moramo suditi jer je to zbirka svjesnih činova pojedinaca, grupa i politika. Ipak, neće biti lako dati jasno tumačenje nečeg što je preraslo doista u fenomen kojim se bavi i moja siva tvar.

.

Razmišljam o uzrocima – kako je došlo do toga da su i polupismeni geniji? Pa mi se nameće da je formula u spoju zloupotrebe amaterizma i planskog, zločinačkog uma s odjeljkom težnje prema društvenoj moći te odjeljka državne politike (jednako nedemokratskog i demokratskog sustava) gdje je vladajućima u interesu što niža razina kulture i što manje javno prisustvo faktora razvijene inteligencije zbog čega se podupire što masovniji glas mediokriteta i prikazuje kao demokratičnost, o čemu ću pisati u nastavku.