Poljska književnica Wislawa Szymborska dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Te su se godine pojavile njezine pjesme u hrvatskom prijevodu, a prevoditelj i urednik knjige Radost pisanja u kojoj nalazimo izbor iz njenog pjesništva bio je Zdravko Malić. Szymborska objavljuje još od početka pedesetih godina i od tada tiskano joj je više zbirki pjesama, te knjige eseja i feljtona. Upravo mi se ti feljtoni čine važnim i za njeno pjesništvo. Szymborska je autorica nekoliko stotina feljtona koji su objavljeni pod zajedničkim naslovom Neobavezno štivo. Feljtoni se odnose na neku netom pročitanu knjigu iz tekuće poljske izdavačke produkcije, ali i na razne druge, naizgled trivijalne teme kao što su turistički vodiči, uzgoj cvijeća, namještanje stana. Pišući o marginalnim fenomenima, Wislawa Szymborska je zapravo ispisivala tzv. malu povijest, jer bilježila je ono što historiografi neće interpretirati, ono što će velika povijest progutati i izbaciti kao suvišno, nepotrebno, kao nešto što ne stvara sliku o čovjeku kao velikom kreatoru. Naime, ova je pjesnikinja posve svjesna kako je nestala iluzija o vjeri u “čovjeka dobrog i snažnog”, a ne vjeruje niti u neki društveni progres jer to “naše xx stoljeće” nije donijelo ništa dobrog i “već se suviše toga dogodilo/ što se nije trebalo dogoditi”. I zapravo, kao da se tijekom povijesti malo tog promijenilo: “mučenja su kao nekoć”, a tijelo i dalje drhti, i dalje je izloženo boli.

Mržnja i dalje prevladava, ona je od ostalih osjećaja istodobno starija i mlađa i još uvijek se dobro drži. Drugi osjećaji nisu tako vješti, šeprtljavi su, pa se pita; “sućut, da li je ikad/ prva stigla do mete?” (stih iz pjesme Mržnja. Stoga poziva na zaboravljene vrijednosti kao što su sućut, ljubav, dobrota. U pjesmi Mali oglasi ističe: “Ako bilo tko zna gdje se zametnula/ sućut (mašta srca)/ neka dojavi”.
U pjesmi Može biti bez naslova poetizirano je sjedenje pod drvom, na obali rijeke, a to je ujedno metafora za sve ono o čemu želi pisati. Szymborska je svjesna da je taj događaj beznačajan “i neće ući u povijest” jer “nisu to bitke i paktovi,/ čiji se motivi istražuju…”. No ipak to sjedenje je činjenica, a ona također ima svoju bujnu prošlost i ima “svoje jednako stvarne obzore/ kao u dogledu zapovjednika”. Nisu važne samo velike seobe naroda jer i drvo je dio povijesti, a niti staza “nije od prekjučer”. I takvi prizori, zaustavljeni, negdje u prirodi, postaju najčešći motivi njene poezije jer oni ujedno podrivaju sigurnost “kako je ono što je važno važnije od nevažnog”. Pjesnikinja ne voli mase, kolektive, još je uvijek “uzbuđuje pojedinačnost”, čak i u njenim snovima nema buke, graje, više je prisutna samoća i svijest da smo sami, da imamo “po tijelo”, koje se ne može ni u što promijeniti ( za razliku od npr. ruže), pa tako u pjesmi Pokušaj tužno konstatira; “jednokratna sam sve do srži kostiju”.
Iz tog stava proizlazi i pitanje prirode ljudskog bića koje je, za Szymborsku, tužno po naravi. Zato se i podsmjehuje državnicima čiji prečesti osmijesi samo otkrivaju nimalo bezbrižna vremena.
Ona se zaustavlja na prizorima ne rata, već onog što ostaje nakon rata, na onome što ne zanima kamere koje su već otišle snimiti neke druge ratove. U pjesmi Kraj i početak piše kako “Poslije svakog rata/ netko mora počistiti” i nastavlja; “netko mora ukloniti krš/ na rubove ceste”. Svi ti prizori na koje ona upućuje svoje pjesničko oko nisu fotogenični. Oporavak zahtijeva godine, a nakon svega, narast će trava i tako će “zarasti” uzroci i posljedice. Pjesnikinja traži neobične prizore, ljude, pa tako u pjesmi Pustinjak opisuje jednog pustinjaka koji živi blizu autoceste sasvim sam i kao takav postaje zanimljiv turistima. Oni ga fotografiraju kako bi imali dokaz drugosti, dokaz postojanja osobe izdvojene iz vremena. Szymborska je posve svjesna da se vremenu ipak ne može pobjeći, mi smo, zajedno sa precima i onima koji dolaze, uronjeni u povijest, pa ističe da to nije nikad niti bilo pitanje izbora; “Htio ili ne htio, tvoji geni imaju političku prošlost,/ koža ima političku nijansu,/ oči politički vid.” Tako pjesme postaju politične, jer svi naši problemi su politički, to je jedino na što ih možemo svesti, zajednički nazivnik naših strahova, frustracija. Od političkog značenja nisu pošteđeni čak niti neživ i – pa su tako nafta ili čak konferencijski stol politični. Ona uvijek pokazuje svijest o onima prije nje, o precima. Upravo kratkom životu naših predaka posvećuje pjesmu, nastojeći uhvatiti korak s brzinom njihova života.
Szymborska ne voli monumentalnost, velike riječi. U pjesmi Pisanje životopisa ironizira pisanje biografija koje apstrahiraju ljudske živote, u koje ne stanu sitnice i u kojima postaju važni naslovi, titule. Zato ironično, imperativno savjetuje; “Šutke izostavi pse, mačke i ptice, drangulije uspomena, prijatelja i snove.”. Upravo snovi, koji su izostavljeni iz tih Prokrustovih postelja selektiranih činjenica, su istinski prostor slobode, pa se tako u snu može slikati kao Vermeer van Delft, razgovarati tečno grčki i to ne samo sa živima i, napokon, otkriti Atlantidu. U pjesmi Atlantida to mjesto, saznajemo, bilo je i ne – bilo, ne zna se ništa sa sigurnošću, ono postaje plus minus mjesto, mjesto postojanja i nepostojanja. U pjesmama Wislawe Szymborske često se spominje utopija, otok, ali ne onaj kojem se dolazi, već mjesto s kojeg se odlazilo. U pjesmi Utopija autorica ga napučuje visokoumnim alegorijama poput Shvaćanja, Nepokolebljive Sigurnosti, Dubokog Uvjerenja. Na tom mjestu ne žive ljudi, oni su se već otisnuli u pučine, u život, koji je nepojmljiv.
Na težinu života ne smijemo reagirati strahovima, povlačenjem, umjetnom smirenošću koju donosi pilula za umirenje, kazuje nam u pjesmi Prospekt. Jedan od osjećaja koji daju smisao je osjećaj zaljubljenosti. Nerijetke su pjesme u kojima piše o tom stanju kada “tako smo začuđeni sobom”. Naime, zaljubljeni su izdvojeni od ostalih, samo oni znaju tajnu tog iznenadnog osjećaja koji je zapravo utopljenost u sigurnosti. Oni koji su u “sretnoj ljubavi” ne vide svijet, usmjereni su jedno na drugo, pa se ona pita što bi se dogodilo kada bi njihov primjer drugi mogli slijediti; “na što bi se mogle osloniti religije, poezije”. No ipak upravo u pjesmi Sretna ljubav pokazuje kako se taj osjećaj rijetko pojavljuje, nestaje i baš zato ne treba strepiti jer sretnoj ljubavi nikad “ne bi uspjelo napučiti zemlju,/ uostalom rijetko se i događa.” . Uglavnom ostaje nam sjećanje na to stanje u kojem sada neki drugi uživaju: “Uspijevam čak zamisliti/ da neki ne mi…”.
Pjesnikinja upoznaje nove svjetove i potom se želi vratiti u svoj. Tako želi upoznati nutrinu kamena, pa razgovara s njim i otkriva kako nema vrata na koja bi mogla ući u njegov svijet, niti čula kojim bi mogla sagledati njegovu unutrašnjost koja će zauvijek ostati okrenuta od nje. I uvijek je prisutna neka perspektiva odozgo, iz nekog međuplanetarnog prostora, jer to znači izdizanje iz ograničenosti tijela, izdizanje iz vremena koje nas pritišće, nalaženje perspektive iz koje možemo napokon reći “zauvijek zbogom/ pojedinosti i epizode”. Zato iz te perspektive opisuje jednu sličicu na kojoj je zaustavljeno vrijeme na toj “čudnoj planeti”, a to su ljudi na mostu. U pjesmi Zvijezda poetizira postojanje jedne nove zvijezde koja je “bez konzekvencija”, a to znači da nema utjecaja na vrijeme, na promjene u vladi, na zaradu, pa je samim time nebitna za mnoge ili samo toliko bitna da ovlaš pogledamo, kad nam netko pokaže njeno mjestašce na nebu. A prostor kozmosa je za pjesnikinju nešto čudesno, nešto što bi trebali istraživati samo pravi znalci, a ne, kako ističe, zafrkanti, koji više vole četvrtak od beskonačnosti. Zato se izruguje raznim ekspedicijama koje odlaze u Svemir, a koje nikad neće proniknuti u njegovu tajnu, jer i ne pokušavaju izaći iz začahurenih kabina.
I na kraju, recimo zapravo o pisanju, o poeziji, kako je shvaća, proživljava Wislawa Szymborska. U pjesmi Epitaf autoironična je, nalazimo stih; “staromodna kao zarez/ autorica poneke pjesme”. Jer, kao da sluti, da će elektronski mozgovi zaboraviti pjesništvo. No njoj je ipak stalo i zato poziva prolaznika da zastane kraj njenog groba, jednom, i da časak promisli o njoj. I kada piše o onima koji vole poeziju, onda ističe da je “nekima draga”, ali ono što nju razlikuje od tih ljubitelja je to što je njoj poezija spasonosni oslonac, a ne nešto što je drugima samo drago, uz ostale drage stvari, kao što su juha ili stari šal. U pjesmi Trema govori o razlici između poezije i proze. U prozi može biti sve, u poeziji mora biti samo poezija.

Ipak pomalo zavidi sestri i obitelji u kojoj nitko nije pisao poeziju, jer se osjeća izdvojenom; poezija u njenoj obitelji nije tekla “kaskadama s koljena na koljeno”, pa nema oslonca. No ipak iskreno priznaje i to u čemu je radost pisanja. Ona leži u mogućnosti zaustavljanja, a to je opet sigurnost demijurške ruke koja zapovijeda životima, određuje korak napisane srne ili treptaj oka. Pjesnikinja je ta koja određuje početak i kraj svemu i veže vrijeme lancima znakova. I pomislio bi netko, kako je zapravo željna moći… Ali pjesnička je moć tek bivanje u svijetu u kojem moćnici vladaju, a pjesnici stvaraju male svjetove u kojima je, kao u pjesništvu Wislawe Szymborske, ponekad prisutna sjena, naličje Velike povijesti.

 

Izvor: DARIJA ŽILIĆ: ”Muza izvan geta – Ogledi o suvremeno j književnosti”, Biakova 2010.)