Danas na kavi vidjela sam tipa koji je pred 30-tak godina nešto kao “kotirao” u jednom radnom kokošinjcu , gdje sam gubila novinarske dane. Taj bi nauljio kosu čičkovim uljem,. nabacio kožnu jaknu avijatičarskog kroja, natulio američke cvikere, uzeo skupu kameru i izjavio:
-Danas idem slikati umjetničke fotografije!
Naglasak je na onom “umjetničke”, što je na trenutak zbunilo cijeli publikum. Nismo imali pojma kakav kapacitet stoluje među nama.Naravno, nikada ni jednu nije napravio ni izložio, a ove “potrošne” koje je radio, bile su ispod prosjeka.Poslije, demonstrativno se ispisao iz Foto kluba, i uopće, potonuo na društvenoj sceni, u svakom smislu.Jer naravno, nije stvar u NAMJERI da stvaramo umjetnost, niti u infantilnom porivu “moglo bi se nešto napraviti” , premda ogroman broj ljudi funkcionira na taj način. Da sam zapisivala sve koji su mi dolazili s “kreativnim idejama” i najavana o velikim projektima kakve će ostvariti, danas bih imala ARTISTIČKI STUPIDARIJ debeo barem četiri prsta. Ali nisam, jer zaista to smatram besmislenim.
Dakle tip je “zgiljao” iz moga života (obožavao je šatru), oštetivši me za jedan starinski gramofon iz Dvora, koji je velikodušno “uzeo na popravak” i prisvojio. Nadam se da je barem obrnuo neku lovu, da si sam plati kavu, prepotentan kakav već jest i napušten od prijatelja.Zaboravimo umjetničke fotke. Također, zaboravimo sve one nove “Ilijade” i “Odiseje”, koje su mi rekli da će napisati neki mali zgubidani i diletanti iz našega sokaka i po Zagrebima, također. Zaboravimo mazarije, packarije, soboslikarske idiotarije, koje smo morali “razmatrati” kao slikarstvo u periodu vođenja galerije. Zaboravimo romane o donžuanskim ljubavnim vratolomijama, a nadasve pak POJEZIJU od koje nas hvata jeza, u kojoj će mi oni neki tamo pokazivati duševne ponore i umna rasprsnuća, iznenađujući me riječima koje nikada nisam čula i koje su u pravilu značenjski nespojive. Ah, kaj zna pajcek o sladoledu od pistacije i kumek s pivskim trbuhom o poeziji, kojom je nekada fascinirao šiparice na “poslovnim večerama”, prilično neposlovna karaktera!
Uglavnom, “naša je volja vjetar puk, koji nas goni i okreće, / Jer mi smo samo čežnje zvuk, koji treperi kroz cvijeće”, veli Rilke. Volja nije dovoljna, velike nakane i ideje obična su plijeva na vjetru. Talenat je presudan, rad i koncetracija njegovo su desno i lijevo krilo. Umjetnost hoće potpunu predanost, izgaranje, žrtvu, koja izvana ljudima sliči na zadovoljstvo, a ponekad i jest, neko malo treperenje, plaminjanje, ogrijavanje duše, kad zaista dosegneš željeni izraz do savršenstva.Ono što držim bitnim, poznavajući velike pisce, slikare, umnike i duhovnike, jest da nema brzih rezultata, nema čak ni provjerljivih rezultata, dok proces stvaranja traje. Sve dok dišemo, mi dostižemo i pokušavamo doseći. Dopustivo je kovati planove, imati projekcije, “stavljati sebe u sliku” nekih budućih dostignuća. A razglabati o tome, možeš jedino sam sa sobom, kao najpouzdanijim svjedokom i sugovornikom.
Što se pak tiče ISPUNJENA ŽIVOTA, ne mogu odoljeti da malo ne pripakostim ljudima koji o svojim dometima imaju visoko mišljenje, poduprijeto nagradama, diplomama, ordenčićima i lentama. Činim to jednostavno, fragmentarno navodeći dijelove iz biografije Alexandera von Humboldta koji je postigao slijedeće: Proputovao je 15.000 km po sjevernoj obali i unutrašnjosti i na putu sakupio 1600 biljaka te identificirao 600 novih vrsta. Iscrtao je novu kartu Južne Amerike zasnovanu na očitovanjima preciznih kronometara i sekstanata. Istraživao je zemljin magnetizam i prvi otkrio da magnetski intenzitet opada što smo dalje od polova. Prvi opisao stabla kaučukovca i kininovca. Izradio karte rječnih sustava Orinoco i Rio Negro. Proučavao brede krvne srodnosti naroda iz amazonskog bazena te utvrdio veze geografije i kulturalnih značajki. Začetnik je ideje o morskim strujama, itd. ( Navodi prema A. de Botttonu).
U redu, sada vas prestajem frustrirati. Imam i ja svoje mušice i obade, koji me navode na grandomanske priče, tu i tamo. Recimo, čini mi se da jedna bestidna vrana na Šoderici, gdje odmaram dušu, uvijek cinično s grane dobacuje: “Nobela buš dobila, Nobela buš dobila”. Znam ja od koga je ona to čula, od mene svakako nije, ali taj Boris… Ne znam, možda sam zamijenila pokoje slovo. Nikome to ne govorim, samo žmirkam na škrtom suncu, protežem noge, provjeravajući koliko sam još živa. Nije ni to baš malen uspjeh, osobito ako se zainatiš, da apokaliptičnom ozračju usprkos, proživiš još koje desetljeće. A ljudi moji, kamo li me sve odvelo, miris čičkovog ulja i taj nos koji para oblake…Još uvijek, premda je sve jasno i bjelodano: NE BI SE MOGLO, nikako.

25. studeni 2020., F. G.