Dragi Špiro, ne volim se opraštati preko fb s ljudima, buni se nešto u meni, nekako mislim da trajni rastanci zaslužuju dublju zagledanost u sebe i u svoja sjećanja od instant objava, i onda imam osjećaj da činim nešto nedobro, neki grijeh površnosti, rekla bih. Ali ovoga puta imam potrebu nešto reći, imam osjećaj da bi tebi bilo drago da podijelim neku zajednicku uspomenu, kako god ona nailazila u mom sjećanju.

Prvo, znam te samo koji mjesec kraće no Ivicu. Upoznala sam te na snimanju “Buže”, bio je srpanj ili kolovoz 1988., ja sam bila strašno u njega zaljubljena, ali o tome nismo pričali dok smo ispijali kave i jeli rožatu u hotelu Marjan. Ti si pričao o svemu onako kako si samo ti već znao, anegdote i dogodovštine, na svoj jedinstven način, duhovito i šarmantno, iako ne staje ni blizu sve pod tu kapu. Hoću reći, bilo mi je ugodno s tobom, svako malo prasnula bih u smijeh, osjećala sam se opušteno što nije malo postignuće s obzirom na moju prirodu i posve novo okruženje u kome sam se našla. A onda, prolazile su godine, čitavo desteljece i više, i dok se oko nas događala povijest, u našem odnosu sve se odvijalo na manje više sličan način. Tako je bilo sve do zajedničke nam predstave “Starci” koju smo napravili s tada novoosnovanim teatrima, tvojim Kiklopom i našim Rugantinom. I iako se iz tog vremena intenzivnog druženja može izvući svakakvih uspomena, radije idem na sljedeću stanicu, našu najvažniju, na našu predstavu U” očekivanju Godota”, odnosno u prijevodu na tebi i Ivici materinjski “Sa’će Božo, svaki čas…” Godina je 2005. Ivica (telefon): “Špiro, prvo mi reci jesi skroz otišo na kvasinu, oli nisi?” A ti si mu rekao: “A malo jesan otišo, e, pa ćeš ti pomoć, ka uvik. A šta je?” Ivica: “Oš igrat kod nas, pazi Špiro, velika je uloga, ima puno teksta, puuuno teksta, čuješ me, ne smiš zajebat…” Špiro, tj. ti: “As ti gospe, pa kažen ti da mogu, ako koji put zapnem, ti ćeš pomoć. Nego, kad san ja to tebe zajeba, tovare?” Tako je počelo. Dragi moj Špiro, nevažno sad što je to bila lijepa predstava koju ste puno i rado igrali, što ste toliko toga proputovali pa i nagrada dobili, i ti, ti posebno, nego se želim zaustaviti baš na tvojoj ulozi. I tada, a i danas mislim da je to bila tvoja najbolja uloga, barem od onog što sam ja imala prilike vidjeti. Bila je jedna proba, i ti si sam bio na sceni i pokušavao si sebi rastumačiti što govoriš, otkriti podtekst, improvizirao si ta skrivena značenja krećući se istovremeno, i to je bilo čudesno dragi moj prijatelju, toliko duboko, i intimno, onostrano, i ne znam, kao da si bio u dosluhu tada sa svojim najmilijima kojih više nema. Nije to bio onaj Špiro kakvog te svi pamte i o kakvom uglavnom svi govore. Bio je to onaj najdublji Špiro, onaj u koga se mogla ugnijezditi tako teška depresija kakvu si ti imao. Necu dalje o tome. Samo ću reći još i to da su tragovi te fascinantne probe živjeli i dalje u tvojoj ulozi, na predstavama, nekad intenzivno, nekad manje, nekad uopće ne, kako si se već usudio ili osjecao. Ali ja od tada nisam prestala misliti o tom trenutku, o tome kako se svi zavlačimo u svoje sigurne ljušture, a kako možda sva naša ljepota leži u ranjivosti koju skrivamo.
Dragi moj Špiro, leti sada slobodan, nadajmo se da taj let postoji. A meni ne zamjeri ako sam te kojiput povrijedila.
I pozdravi mi tovara.

(Facebook)