Fiozofski fakultet

Znajmo eksplodirati! Bilo koja nedaća je bolja od one koju izaziva nataloženi bijes. (Cioran)

Pravo je čudo što sam izabrana za asistenta za turski jezik i književnost. Na tom su prvenstveno insistirali arabisti Srđan Janković i Sulejman Grodanić. Za mene ne bi bilo tragično da nisam izabrana. Imala sam namjeru studirati film i prozorište, ili otići u Francusku kao dopisnik Odjeka, što mi je predlagao Čedo Kisić, glavni urednik tog lista u kome sam prilično redovno objavljivala tekstove. Tu sam kao student objavila i prevod stihova perzijskog pjesnika Rudekija iz 10.v, koji se uz Omara Hajjama smatra najvećim pjesnikom rubaija (kvatrena).
Profesor Filipović se svim silama trudio da u meni izazove zavist, hvaleći mi druge studente, kasnije i suradnike. Ili hvaleći me njima i pred njima, nazivajući me katkad i genijem. Poznavajući njegov stil, nisam naletavala na koru od banane. Odvratila bih da ima pravo, da su to odlični studenti i ljudi, da nisam na poligonu i ne volim takmičenja. Držala sam se i onoga Nietzscheovog: Tko je okružen plamenom ljubomore na kraju će poput škorpije okrenuti otrovnu žaoku protiv sebe. Kao i onog: Što je genij? Imati visok cilj i truditi se da imaš i sredstva da do cilja stigneš!
Čim sam postala asistent, moj profesor je postao prilično neprijatan prema meni, i bivao je to sve češće. Malo je falilo da dam otkaz, naročito kad je došao opet u sukob s mojim ocem. Na ulici je napao Šamića što je u Akademiji (čiji su bili članovi, pa i potpredsjednici), napisao referat o Andrićevoj doktorskoj tezi, koju je budući Nobelovac kao mlad čovjek bio branio u Gracu 1924, iz osmanistike. Ta teza je bila tabu tema u Jugoslaviji, a Nobelovac je zabranio njeno publiciranje. Moj otac se naveliko bavio Andrićem i objavio ranije ”Izvore Travničke kronike”, što je bio njegov II doktorat na Sorboni. Nedim Filipović nikad sam ništa o tome nije pisao, ali je sprečavao, kad je mogao, da i drugi pišu. On je tad mog oca izvrijeđao i nazvao neznalicom. Pošto se Šamić nije uzbudio i ostavio ga nasred ulice, prethodno mu sugerišući da i on slobodno o tome piše, on je sav bijes izlio na mene. I to je potrajalo.
Andrićeva disertacija Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine (Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der Türkischen Herrschaft), počinje dešavanjima u srednjovjekovnoj Bosni s većinskom bogumilskom zajednicom, potom govori i o sukobima katoličke i pravoslavne crkve. Autor najviše prostora daje islamizaciji i utjecaju osmanskog okupatora na život stanovnika. Pišući o tom zaostalom području u odnosu na Evropu. Po njemu je ratnički azijski narod, čije su društvene institucije i običaji značili negaciju hrišćanske kulture, uvođenjem nove religije, prekinuo duhovni život zemlje, izobličio ga i od njega načinio nešto osobeno. Andrić je radio u europskim arhivama, a za pisanje disertacije se služio evropskim izvorima, jer nije znao čitati orijentalne manuscripte, conditio sine qua non za izučavanje tog perioda. Istovremeno je svoja istraživanja kasnije iskoristio za pisanje romana. (Andrićevu tezu je objavila 2012. Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka – Beograd.)

Samo ono što boli ostaje u sjećanju (Friedrich Nietzsche)

Od svih profesora na Odsjeku za orijentalistiku, a možda i uopće na Fakultetu, najmanje «građanski emancipiran» djelovao je profesor perzijskog Bećir Džaka. Srednjeg rasta, smeđe kose koju je pokrivao šeširićem mnogo manjim od njegove glave. Izgledao je aktivan na svim poljima, a najviše u Partiji i u ONO i DSZ, fakultetskoj komunističkoj policiji. Otaviće iza sebe ipak korisna štiva, kao što je ”Historija perzijske književnosti od početaka do 15. Vijeka” (Institut Ibn Sina 1997, Sarajevo). Ibn Sina je objavio i njegov prevod Divana mističkog pjesnika Hafiza iz 14.v, poznatog i kao Hafez Širazi, ili Hafez iz Širazija. Mnogo prije toga u Svjetlosti (1976.) je objavio svoju doktorsku disertaciju ”Naša narodna epika i Firdusijeva Šahnama”. Kad je izašla, knjigu sam prelistala uz zijevanje, a pošto mi nije pri ruci, teško se prisjećam teza koje je autor iznio. Sjećam se, pak, da sam i tada uživala otkrivajući na Filipovićevim časovima civilizacije, a potom i sama, ogromnu perzijsku kulturu, pjesnike, mislioce, slikare minijaturiste. Firdusi spada među najveće autore, pa ću reći koju riječ o njemu: Abu-l-Qāsim Manṣūr ibn Ḥasan al-Ṭūṣī zvani Ferdowsi, Firdusi (940.–1020.) smatra se ne samo jednim od najvećih perzijskih pjesnika, nego (ponovnim) tvorcem perzijskog jezika. Najpoznatije djelo mu je Knjiga kraljeva, tj. Šah nama. Njegovo ime na perzijskom znači Raj (riječ arapskog porijekla). Iako musliman, Firdusi je, vjeruju istraživači, slijedio i zoroastrijske obrede. Od mladosti je počeo bilježiti perzijske epove. U 65. godini se našao u Gazni (Afganistan) u potrazi za mecenom. Tu mu sultan Mahmud iz Gazne naručuje knjigu o povijesti perzijskih kraljeva, obećavši da će mu platiti zlatnik po stihu; knjiga, nastala oko 1010. godine i brojala je 60000 bejtova(distiha), ali sultan nije održao obećanje. Bijesan, Firdusi piše satiru o meceni, nakon čega će se dati u bijeg. Poštovan kao pjesnik, nalazi zaštitu kod abasidskog kalife iz Bagdada. Umro je u bijedi.
U Šah nami pisanoj u formi mesnevije, gdje se rimuje svaki stih, reći će i ovo: Svaki spomenik često je porušen/Pljuskom i vjetrom uništen/Palaču pjesmi podižem perzijskim stihom ispunjen/Koji ni kišom ni vjetrom neće biti urušen.
Kad je riječ o staroj religiji i njenom tvorcu/profeti Zoroastri (na staroiranskom jeziku Aveste: Zaratustra, na perzijskom: Zardušt), većina istraživača smatra da potiče iz 7.v. prije nove ere. O njegovom životu ima tu i tamo pomena i u himnama gata i u njegovoj Avesti koja broji 5 knjiga. Ta filozofija mi se toliko dopala da sam se zainteresirala i za Rig-Veda zbirku indijskih himni gdje su sličnosti s Avestom očite. Zoroastra je inspirirao i Mozarta u Čarobnoj fruli, i Richarda Štrausa kog Kubrick koristi u Odiseji u svemiru, i niz zapadnih filozofa: Platona, Voltairea, Montaignea, Nietzschea, itd. Junaka Also sprach Zarathustra ne treba sasvim poistovjetiti s tvorcem zoroastrizma i mazdeizmom (po bogu Ahura Mazda u kog pripadnici zoroastrizma vjeruju), religijom koja počiva na borbi između Dobra i Zla; sile dobra su prikazane svjetlošću, sile zla, mrakom. Po Zoroastri postoji dobar i loš duh, oni su blizanci i oba žive u nama. Čovjek treba da bude slobodan, on sam bira između dobra i zla. Dobro i pravednost treba da pobjede. U prvoj knjizi Aveste, zvanoj Yasna, često se govori i protiv laži. Važnu ulogu u zoroastrizmu igra i jednakost među ljudima, žena je ravnopravna s muškarcem, odbačeni su ropstvo, pokornost čovjeka čovjeku, idolatrija i sve kultne građevine. Kuća božja se ne gradi, ona je u srcu i duhu čovjekovom! U zoroastrizmu važni su vatra i svjetlo, simboli Ahura Mazde. Arapskim osvajanjem Perzije u 7.v., dinastija Sasanida gubi moć a islam potiskuje zoroastrizam. Cijela studija bi se trebala napisati da se objasni zašto je odbačena ova, a prihvaćene druge monoteističke religije, iako se mazdeizam shvaća i kao monoteizam. Elemente ove doktrine nalazimo i u islamu, posebno u sufizmu, ne samo u vezi sa simbolima Boga, vatri i svjetlosti.
Nietzscheova poema ”Tako je govorio Zaratustra” je i daleka i bliska s originalnim Zaratustrom; autor predlaže poništavanje dualističkog morala zoroastrizma ali potvrđuje njegov leitmotiv: odbaci sve što nije volja da bi došao do onog: Budi to što jesi. To bi bila i karakteristika Nadčovjeka, Ubermensch, koji se oslobađa svih (hrićanskih) predrasuda, i čiji život zavisi od njega samog i to (samo) na ovom svijetu. Ma kako se paradoksalno činilo, Nietzscheova slavna misao Bog je mrtav, kao prvenstveno kritika religioziteta, nije potpuno u suprotnosti s originalnim Zoroastrom, za kog je Bog i sve što on simbolizira, u nama a ne u manifestaciji religioznosti. A mogao bi se porediti i sa sufijskim konceptom savršenog čovjeka Insanu kamil, koji (treba da) doseže vrhunac znanja, mudrosti i čovječnosti, a čiji korijeni potiču opet iz mazdaizma.
U vezi s utjecajima, slobodna sam citirati i nekoliko vlastitih stihova nadahnutih gornjim filozofijama, iz zbirke ”Na postelji od sna”: I svetog proročanstva Pjesma sam, Yasna Avesta, Za mjesec odavno vjerena, Posejdonu Sluškinja i kraljica, I svim kometima Što se po mojim nebeskim baštama rasuše … Iz Aveste pjesma sam, Za pjesmu ne mareći, Tek poljubac vreo poput svjetlosti Kad se gore urušavala Na koljenima slavim. Moja vatra neće zgasnuti Ovozemnim kišama zalivena. Gorim i nastaviti ću Kroz tmicu nesanica Proročanstva dolje sijati Ljubavi svoje zasipajući Blještavim prahom krila… Prolaznosti prkoseći, Svoje snove Plamenom opšivati…
Ma kako da nas je inicirao u tajne zoroastrizma, drug Džaka se očito nije držao Zarduštovog principa: Sreća pripada onome koji donosi sreću drugome.

Jer svijet je škrt gost i sve se završava masakrom (Hafez Širazi)

Nepoznat mi je odnos B. Džake prema drugim studentima i kolegama, s mnogima je ispijao kafe po kabinetima, ali da je mogao, meni bi sigurno javno sasuo sodu u oči sa brojnim drugim ubitačnim otrovima. Nije me podnosio, čini mi se najviše zbog toga što smo pripadali takozvanim različitim klasama društva. Nije valjda slučajno što me je smatrao buržujkom, a to je bilo isto što i neprijateljem socijalističkog samoupravnog društva. Ili mi je zamjerao što nisam s njim pila kafu? Svi profesori su se borili da dobiju učionice ujutro i da imaju nastavu maltene prije nego što svane, a ja sam bila sretna što su me određivali popodne, kad nikog nije bilo na Fakultetu. Nikog od konformista. Istina je da je Džaka odlično znao perzijski jezik, dobro ga je naučio u Teheranu gdje je boravio kao stipendista nekoliko godina (Fakultet je slao mlade nastavnike na stručno usavršavanje u svijet). Ali mene to nije fasciniralo. Svaki kamiondžija iz Teherana odlično je govorio perzijski. A Džaka je bio na granici pismenosti kad je u pitanju naš jezik. Kao nastavnik, naličio je na automat, ali se živahnim pokazivao na samoupravnim sastancima gdje je bio najglasniji i najkritičniji. Veliki komunista. Koji će kasnije, poput mnogih komunista, postati veliki vjernik, a tako je i sahranjen.
Jedno vrijeme je bilo riječi da će otvoriti Katedru za hebreistiku, predavanja nam je držao Eugen Verber, prevodilac, judaista i glumac i ja sam ih sa zadovoljstvom pratila i htjela se upisati na taj studij. Tome se energično usprotivio drug Džaka, tražeći da se prvo uvede Romunistika na fakultetu. To jest studij romskog jezika i kulture.
Po ovom profesoru, slobodno sam mogla odlaziti na skijanje na Jahorinu, ali ne i na kongrese u Francusku, ili drugdje u svijetu. Istinu govoreći, uz Vanču Boškova, bila sam jedina koja je sudjelovala na međunarodnim skupovima. Jedno vrijeme smo, kao danas za vrijeme COVIDA u Francuskoj kad izlazimo iz kuće, morali ispunjavati formulare kad smo izlazili iz zemlje, premda i za vrijeme praznika i školskog raspusta, i pisati gdje boravimo kako bi nas upratili. Ja sam uredno upisivala u čage da idem na Havaje ili Bermude gdje sam obavezno «odsjedala» u Hiltonu. Jednom sam više nego ranije kritikovana zbog odlaska na jedan naučni skup za vrijeme ferija. A nije bilo prvi put da sam kritikovana zbog odlazaka u inozemstvo, iako nisam gubila pri tome ni jedan čas. Jedino je u početku profesor Janković govorio: Nek ide ako ima novaca. Jer nisam za to tražila fakultetske pare. Prvo, organizator mi je sve plaćao, a drugo, standard nastavnika je bio takav da nam je omogućavao ne samo putovanja po svijetu, nego i mnogo štošta drugo. Ja sam birala putovanja, moje kolege, izgradnju vikendica na selu i na moru. Na pomenutu kritiku zbog odlaska na kongres odgovorila sam drugu Džaki da sam ovaj put išla u turizam, u Abiđan i Bogotu. On kao da izgubi dah, jedva shvati gdje su ti gradovi. A onda poče vrištati.
Pošto nisam bila u Partiji, Džaka me je konačno ucijenio, «obećavši » da nikad više neću otići bilo gdje ako ne « uđem u Partiju». U stvari, ucjena je izrečena lukavije i dugo je trajala, ali je značenje isto. A pošto sam ove studije upisala i radi putovanja, poklekla sam jer moje «nisam još zrela» više nije prolazilo kao opravdanje što nisam u Partiji.

U Partiju sam uvučena pred odlazak na stipendiju u Francusku, a kad sam se vratila, saznala sam da su me proizveli u partijskog sekretara Katedre. Niko drugi nije htio to biti. Iz Komiteta smo dobivali na tone materijala koje nitko nije čitao. Ja bih ih prelistala, i vidjela da smo o svemu već obaviješteni iz novina. Moji sastanci su trajali desetak minuta. Svima je sve bilo jasno, nitko nije imao ništa da pita. Ubrzo ću donijeti mišljenje jednog zagrebačkog psihijatra da moji delikatni nervi ne podnose ni partijske ni samoupravne sastanke, pa sam oslobođena Partije. Na moj nalaz, profesor Grozdanić je rekao da « svako od nas može dobiti papir da smo ludi » i odbio moj zahtjev da me oslobode samoupravnih sjednica.
Prema Džaki kao intelektualnom biću, svoje «divljenje» nije javno krio otac Katedre, Nedim Filipović, koji je referat za izbor pomenutog nastavnika počeo riječima: “Rođen u siromašnoj porodici bez glasovira”. A ipak je Filipović bio taj koji je izabrao sve suradnike. Pazeći da mu nitko ne napravi sjenu?
Od sankcija ONO i DSZ me je spasio profesor s engleske katedre, dekan fakulteta Ivo Šoljan, uglađen i korektan, elegantan u ophođenju s drugima. Fakultetskoj policiji me je tužio drug Džaka pošto je na njega izvršena gruba agresija. Tako se izrazio prof.Janković na samoupravnom sastanku posvećenom mojoj malenkosti. Jasnije: moj životni pratilac je svojevoljno, dok sam bila na kongresu u Veneciji, otišao na Fakultet da popriča s drugom Džakom. Ako se taj susret može nazvati agresijom, ipak je to bila nježna agresija a ne gruba, kako je definirana, jer je drug Džaka uljudno zamoljen da prestane s dugogodišnjom torturom nada mnom. Danas bi se stručnije reklo harcelementom. Nikad nisam nekog molila za obranu pa ni čovjeka s kojim živim, ali pošto je i sam bio kolateralna žrtva torture, osjećao je kavaljersku potrebu da to uradi. Da je na mjestu Ive Šoljana bio neki drugi dekan, nastradala bih.