Kako sam u periodu od neke dvije godine dosta učestalo brinula o nepokretnoj gospođi kojoj je bila potrebna 24 satna njega , moje je tijelo nakon nekog vremena počelo osjećati fizičke posljedice.
Ispratila sam posljednji dah te mile drage gospođe i poznavala svaki milimetar Njene kože, svaku vlas kose, svaku boru.
Nakon smrti gospođe, emocije su boljele daleko više ali i moje tijelo je boljelo. Morala sam nositi se sa žalom ali i pomoći vlastitom tijelu. Boljelo je jedno i drugo ali morala sam, govorilo mi je tako moje biće.
Uslijedilo je još jedno i još jedno takvo ili slično iskustvo, potpune fizičke izolacije i suživot s ljudima kojima ste potrebni 24 sata: fizički, psihički i emotivno. I to ima dajete. Sve i svu sebe, jer drugačije ne znate.
Jedini doticaj, odnosno prozor u svijet i s o ostatkom svijeta, koliko je to bilo moguće bio bifejsbukk koliko je bilo moguće, naravno. A nekada i nije bilo snage, čak niti za to.
No ipak, na fejsbukuu su se nizale lijepe sličice, lijepih pejzaža, detalja,milijun mojih selfija, cvijeće, nebo i cvrkut ptica, romantična glazba i nježni ljubavni stihovi. Pokoja sjetna rečenica i tanane i tajnovite emotivne misli.
Kroz taj period, ovaj svijet napustili su moj stric, moj bratić, moja prateta, neki predragi prijatelji. Ljudi koje nikada, nikada, nikada neću zaboraviti. Ljudi koji mi nedostaju neizmjerno i koji su nezamjenjivi jednako kao ljudi s kojima sam ostala do njihova posljednjeg trenutka ovozemaljskog postojanja.
Nisam od ljudi koji su bez strahova. Dapače. A tim i više, suočavala sam se s najvećima, strahom od neminovnog, smrti, bolesti, nemoći, mraka, duhova, demona, otmice vanzemaljaca i miševa 🙂, prepuštenosti, strahom od novog, od udaljenosti, od razdvojenosti, od okrilja sigurnosti doma, obitelji, prijatelja.
U tim kućama na potpunim osamama pokrivenim slamnatim krovovima koji su kakvom nesmotrenošću mogli planuti svakog trenutka bez susjeda u blizini a s ljudima koji nisu mogli pomoći niti sebi a kamoli meni učila sam o životu, smrti, ljudskim emocijama, sebi, snaz ljudskog duha, snazi svake sitnice koja nam ispunjava život. I najdirljiviji stihovi i note pjesama, redci poezije i književnih djela, najsnažnije filmske scene i kazališni komadi, operne predstave ilnajveća remek djela likovne umjetnosti nisu mogli imati tu snagu te kompleksnošću svega onoga što sam proživljavala u sebi i što sam učila o životu od tih ljudi koji su zapravo mirno i spokojno putovali prema kraju svojih zemaljskih dana. A opet, sve što me u umjetnosti ikada taklo u srž mojih emocija i mog bića bilo je sukus sve te najstvarnije stvarnosti koju su činile i pelene za odrasle i borba s krticama na travnjaku i stihovi uz ” a nice cup of tea at five o’clock”.
Osim nekolicine tih prijatelja jer svatko od nas ih ima dvoje troje četvero onih tih najposebnijih intimnih; ostatak svijeta je zapravo nezainteresirano za moj život živio svoj. I obrnuto.
Što je i normalno. Jer to je sve na ovome svijetu normalno.
…na fejsbuku su se naprosto nizale lijepe sličice. A ja sam učila i dalje o životu i sebi. Puno toga postalo je još važnije i puno toga pak malo važno ili potpuno nevažno.
U mom Zagrebu su se odvijali Adventi, ljudi su histerizirali šopinzima, na domjencima nakon premijera uvijek isti ljudi jeli su svoje kanape sendviče, svi su javno komplimentirali i tajno kritizirali, isti ljudi izgovarali iste rečenice, iste gospoda su uvijek izlazila na ista mjesta, jedni društveni-politički-umjetnički klanovi vodili su bitke protiv drugih i svi su zajedno pijuckali svoja pića na zajedničkim partijima. Cuga, smijeh, bezbrižnost, opijenost, tupost kao da će neko sveopće tupilo i komocija trošenja i cuganja trajati zauvijek. Većina voditelja kafića, vinara, burge pipa i glazbenika ljude s foto aparatom žicaju fotke za fejs. Mogu to i sami mobitelom ali ne stignu…
Neki nevidljivi ljudi su za to isto vrijeme brinuli zbog svojih ovrha, blokada, besposlice. Neki su pred okolinom tajili svoju situaciju, neki nisu imali potrebe za tim a niti snage. Neki se nikada nisu žalili, neki uvijek. neki su tražili rješenja, neki cimali žal. Neki su se žalili ili nisu, Neki su pak ljudživjeli svoje ugodne, dobre, sretne živote, totalno ispod radara javnosti. Neki su imali potrebu prikazivati svoje nesretne živote sretnima.
… na mom fejsbuku su se nizale sličice cvijeća, trave, sivih pustopoljina. A ja sam učila dok je puno toga postajalo još važnijim a puno toga manje važnim.
Na raznim točkama naše planete u isto vrijeme vodili su se razni ratovi, odvijale bitke, milijuni ljudi je gladovalo, neki su se borili za život zbog gladi, siromaštva ili bolesti. U isto vrijeme neke točke planete živjele su u procvatu i sreći.
… na mofejsbukuku nizale su se sličice cvijeća, trave, neba i stihova
Kada sam prije 2 mjeseca trebala kao ilustratorica/crtačica “odraditi” jedan posao našla sam se u stisci s vremenom pa sam posegnula za novim tehnologijama. Papir, olovke, kist i boje prvi puta sam silom prilika zamijenila potezima prsta i “pena” po ekranu tableta. Imala sam 10 dana za savladati novi uređaj, novi program, novu tehnologiju rada te usputno uroniti u kreativnost te ne zeznuti rok. Morala sam sve u 10 dana i u isto vrijeme ne samo “odraditi” posao i unjeti svoje biće, imaginaciju, kakav takav talent. I uspjela sam u tome, rekla bih. Uvijek može bolje ali zapravo sam s odmakom bila jako ponosna na sebe.
Kad me netko npr. zove da mu nešto malo pofotkam snimim fotoaparatom, to “nešto” znači da sam kroz godine učila, da sam istraživala i tehnike i tehnologije i promatrala svijet oko sebe i osluškivala svoje emocije, svoje biće. Slušala ga, dizala se i padala u sito vrijeme kroz svoj život što god radila čim se god bavila.
I koliko god se mojih lijepih sličica ili mojih selfija ili mog zezanjaja na fejsu nizalo. Za to vrijeme sam padala, dizala se, učila, pa opet padala, opet se dizala.
Imam 53 godine ali još uvijek učim. Učim što god mogu i kad god stignem. Jer učenje je sve. Učenje, kontemplacija o nekoj temi, o nekom zadatku, problemu, vježbanje, ponovno učenje. Predanost životu.
U moru smo informacija o bolestima. Što je sa snagom zdravlja i zanima li ikoga ta tema? Ali zaista? Snaga zdravlja. Snaga naše motivacije da sagledamo situaciju, da osjetimo možemo li nešto učiniti ili ne i koliko?
Zanima li ikoga odista vježbanje tijela kako bi svom tijelu na tom silnom poslu koje ono čini za nas uzvratili brigom o njemu?
Koliko istih, uvijek istih pokreta ponavljamo tijekom životata i koliko pokreta ne učinimo nikada ili vrlo rijetko?
Zašto se podrazumijeva normalnim nešto naplatiti a nešto ne?
Zato će neki ljudi uvijek posegnuti za skupim a neki će vjerovati i jeftinom proizvodu? Zašto je Sunce kao izvor zdravlja tako tajanstven i nemoguć za shvatiti ali jest neki lijek s milijun nuspojava? Zašto je povjerenje u prirodu isključeno ako vjerujemo i farmakologiji? Zašto je tako teško pojmiti korisnost i učinkovitost kod nečeg i kod nečeg suprotnog? Zašto je uvijek sve ili…ili?
Zašto se ekonomija jedne države bazira isključivo na turizmu i zašto se sva proizvodnja prepustila istoku planete?
Planeta je oduvijek u nekoj krizi a lišenost svih problema nam nitko nije obećao, jer ovo nije raj a nije niti pakao, kako bi mnogi željeli ovaj život na zemlji prikazati. Rekla bih da je to samo propaganda i izgovor ili neka igra tih demonskih stručnjaka: prava, ekonomije i marketinga. A opet, svih ih pokatkada trebamo. Zeznuto, ne?
Uvijek učiti, učiti i učiti o vlastitim potencijalima, osobito potencijalima nas kao bića na emotivnoj, fizičkoj, duhovnoj, energetskoj razini… na svim razinama kroz koje funkcioniramo s razlogom upravo tako na ovoj planeti.
Učiti o čudu života. O toj čudesnoj snazi nas, naše planete i svemira.
Jer sve ovo, što god se događalo, mogu se pronaći cjepiva, lijekovi ali nismo li spremni upregnuti snagu našeg zdravlja, mentalne i fizičke vitalnosti, i nakon ovog fatalno će biti nešto novo.
Samo snaga našeg ljudskog bića,